Biografija

Slika

Bachmann Ingeborg

Ingeborg Bachmann (Klagenfurt 1926. - Rim 1973.) bila je u vremenu u kojem je živjela slavna književnica. Pisala je pjesme, radio igre, priče i romane i svaki je njezin novi naslov bio ili postao događaj. Pripada prvom poslijeratnom naraštaju pisaca njemačkog jezika u vremenu koje su mnogi pisci osjećali kao nultu točku njemačke književnosti, što je odmah nalog za nov početak. To pak navodi na pomisao o politički angažiranoj poeziji što u ono doba ima posve doslovno značenje, naime u posve ispražnjenom prostoru, i duhovnom, osobito su pisci preuzeli ulogu savjesti društva i imali se odrediti prema prošlosti i prema trenutnim političkim zbivanjima u zemlji. Različiti pisci su različito iznijeli to breme - sjetimo se samo Bölla ili Grassa. Bachmann je zanosno bila zauzeta za zbilju oko sebe, ne pišući samo politički angažirano pjesništvo nego zauzeto za svaku "čistu veličinu", bila to ljubav ili sloboda ili ljepota. U svom romanu Malina (prvom u nedovršenom ciklusu Načini umiranja) Bachmann pripovijeda o ljubavnom trokutu, ali uvučenom u unutrašnjost glavnog lika, i tako o rasapu i nestanku osobe. U svijest ne ulaze samo osobe nego i svijet što ga nose, pa to nije samo ljubavni roman nego i roman o poslijeratnom Beču. On nije primljen jednodušno poput njezinih zbirki pjesama, ali je bio značajan za potom nastalo "žensko pismo". Zamjerali su mu poetičnost. Ingeborg Bachmann bila je pjesnikinja (objavila je dvije zbirke pjesama Oročeno vrijeme, 1953. i Dozivanje Velikog medvjeda 1957.) i u svojim pripovijetkama, esejima, govorima. Po tada uobičajenoj podjeli njezine bismo pjesme mogli svrstati u pjesme prirodi. Takva joj je naime bila metaforika, u to se nasljeđe nastavljala (G. Trakl, Rilke). Služila se slobodnim stihom, kojiput heksametrima i čvrsto ili diskretno rimovanim osmercima i stihovi su posvuda nošeni melodijom koja svu strogu formu čini ukrasom koji potvrđuje dojam metafora. Jedan od ljepših primjera je Oda Suncu gdje se pjesma sužuje do središnjeg stiha (Ništa ljepše pod suncem... ) i ponovno proširuje do očiju, i tako je ta pjesma svjetla, pjesma životu i smrti, istodobno oda i tužaljka. Ingeborg Bachamnn živjela je ekstatično u Beču, Münchenu, Zürichu i Rimu. I u Rimu nestala u plamenu. Umrla je od posljedica požara 17. listopada 1973. godine.