Biografija

Slika

Roubaud Jacques

1932

Jacques Roubaud (Caluire-et-Cuire, 1932) pjesnik i matematičar, jedna je od najintrigantnijih figura suvremene francuske književnosti. Djetinjstvo je proveo u kući svojih djeda i bake, čiji se vrt i dan danas pojavljuje u njegovim knjigama, a zatim se s roditeljima preselio u Carcassone pa potom u Pariz. Već s pet godina, kako kaže, odlučio je postati pjesnik. No, budući da poezija ne daje kruh u ruke, postao je i sveučilišni profesor matematike. Izabrao je matematiku ne želeći da stereotipna književna analiza raznese čaroliju riječi, no kasnije ga je strast proučavanja soneta i starije francuske književnost i (posebno trubadura i okcitanskih poetskih formi) dovela i do doktorata iz književnosti. Matematika ga je fascinirala i na razne načine utjecala na njegov književni rad. No, posebno su bitni bili neki susreti u njegovu životu: prvu je zbirku pjesama objavio još kao dječak 1944, zatim 1952, a zapazio ga je Louis Aragon, veliki nadrealistički pisac. Kasnije, kao mladi matematičar, u prostorijama velikog pariškog izdavača Gallimarda zapodjenuo je razgovor o matematičkim kategorijama – temi svoje tadašnje knjige – s Raymondom Queneauom, urednikom prestižne Gallimardove kolekcije Pléiade i već tada poznatim piscem. Iako je u svojim mladim danima bio sklon nadrealizmu, Roubaud je odbacio taj put da bi se pridružio skupini oko Queneaua i matematičara Le Lionnaisa koji su 1960. osnovali OuLiPo: Radionicu potencijalne književnosti (Ouvroir de Littérature Potentielle).
I danas izuzetno aktivan, OuLiPo je okupljao i okuplja mnoge velike umjetnike, matematičare i pisce kao što su, uz osnivače, Italo Calvino, Georges Perec, Harry Mathews, Paul Fourneli, dakako, Jacques Roubaud, a Marcel Duchamp bio je “dopisni član”. Iako oulipovci tvrde da nisu ni književni pokret ni naučni seminar, zajednički rade na pronalaženju novih formi koje će stimulirati kreativnost. Osnovni pojam koji ih okuplja, na razmeđu matematike i poezije, jest formalno ograničenje i u prozi i u poeziji: što se tiče pjesničkih formi, Roubaud se najviše bavio sonetom (o čemu svjedoče brojne zbirke) i formama starije japanske književnosti, a zajedno s ostalim članovima OuLiPoa isprobavao je najrazličitije vrste samonametnutih ograničenja, često vezanih uz numeričke (metričke) ili slovne kombinacije (poznat je npr. Perecov roman Ispario (La Disparition), napisan bez ijednog slova e). OuLiPo se i danas redovito okuplja (jednom mjesečno javno, u Nacionalnoj biblioteci u Parizu, a jednom na zatvorenom skupu), a njegovi članovi neprekidno rade na novim projektima i objavljuju brojne knjige. Posebno je pravilo da jednom kada ste postali član OuLiPoa (na prijedlog jednog i uz jednoglasan izbor svih članova), to ostajete ne samo doživotno nego i posmrtno. Istupiti možete samo samoubojstvom uz dva svjedoka i bilježnika: ne radi se dakle o suhoparnoj eksperimentalnoj književnosti, već je pristup samom pokretu prožet humorom i ironijom.
Jacques Roubaud već je dvadesetak godina najcjenjeniji i najplodniji član skupine, o čemu svjedoče i razne prestižne nagrade. Nakon doktorata iz matematike i književnosti napisao je toliko knjiga da ih se jedva može izbrojiti: među romanima (ili kako ih on naziva – pseudoromani) možda je najpoznatija serija Hortense (predviđeno je šest, a objavljena su tri toma: La belle Hortense, L'Enlèvement d'Hortense, L'Exil d'Hortense) i Le Grand Incendie de Londres (koji ispituje mehanizme sjećanja i pamćenja, počevši od određenog broja događaja iz vlastitog života), koji su dio golemog matematičko-prozno-pjesničkog Projekta, koji se zaključuje slomom opisanim u posljednjem dijelu, La Dissolution. Od zbirki poezije svakako će vam biti zanimljiva Quelque chose noir (Nešto crno).