VJESNIK: Branko Čegec: Hrvatskoj treba kultura, ona može učiniti mnogo stvari

Problem je u tome da se kod nas, kako to često biva, stvari pokušavaju rješavati parcijalno, a ne integralno, pa onda i stranke u izbornim političkim programima zaboravljaju na prostor kulture, ne misle da je ona važna, a da o konceptima premošćivanja krize i ne govorim.

SANDRA VIKTORIJA KATUNARIĆ

Književnik, nakladnik i urednik Branko Čegec sam za sebe kaže da nije autor koji piše često, da je pomalo kampanjac, odnosno da mu treba jako puno da si oslobodi prostor kako bi ponovno mogao pisati. Jer, osim pisanja, poezije uglavnom (objavio je devet knjiga poezije, kratke proze, kolumni, članaka, kritike i esejistike, a pjesme su mu uvrštene u tridesetak antologija, izbora i pregleda u zemlji i inozemstvu), Branko Čegec (Kraljev Vrh, Vrbovec, 1957.) bavio se, i još se uvijek bavi, mnogim drugim poslovima.

Među inim, uređivao je književnost u omladinskim novinama i časopisima Polet i Pitanja, bio je glavni urednik časopisa Quorum, potom glavni i odgovorni urednik lista za kulturu Oko te urednik u izdavačkoj kući Mladost. Godine 1992. pokreće vlastitu nakladničku kuću Meandar, u kojoj radi kao direktor i glavni urednik do 2000., a nakon toga kao glavni urednik.

Bio je i pomoćnik ministra kulture, od 2000. do 2002., te nakon što odlazi s doministarskog mjesta, napušta sva strukovna udruženja pisaca i nakladnika te pokreće Centar za knjigu i časopis za knjigu Tema. Posvećuje se pisanju te radu u izdavaštvu, gdje, poput mnogih manjih i srednjih izdavača, vodi borbu za preživljavanje na urušenome hrvatskom tržištu knjiga.

Vaše prve dvije pjesničke zbirkeEros-Europa-Arafat« i »Zapadno-istočni spol«) karakterizira hermetizam, nekomunikativnost, jezični eksperimenti, grafizam… U sljedećim zbirkamaMelankolični ljetopis«, »Ekrani praznine«, »Tamno mjesto«) postajete čitkiji. U »Zapisima iz pustog jezika« kao da se ponovno vraćate toj početnoj fazi. Pjesme iz te knjige doimlju se kao nesputano, uznemirujuće, čak kaotično nizanje »prizora života«.

Kad je riječ o prvim dvjema knjigama, naravno da ih ja teško mogu doživljavati kao hermetične, zato što mi se činilo da sam se bavio zapravo samo nekim drugim prostorom koji je možda bio više u jeziku nego u očekivanoj stvarnosti, pa se onda i stvarnost reflektirala kroz pokušaj redefiniranja odnosa prema jeziku, u odnosu na standard, na uobičajene poetike toga vremena, kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina.

Kad sam se počinjao javljati u književnosti, moji interesi bili su usmjereni na iskustva avangarde, književne, povijesne avangarde s jedne strane, dakle od futurizma, nadrealizma i ostalih pravaca iz dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća do, recimo, novije avangarde, reaktualizacije avangarde iz šezdesetih godina, meni osobito zanimljive slovenske avangarde šezdesetih godina, od grupe OHO, Šalamuna, Zagoričnika

To me dovelo i do starije avangarde na ovim prostorima poput Kosovela, jer mi se čini da je za to što se šezdesetih godina događalo u slovenskoj avangardi, pogotovo u književnosti, prostor stvorio upravo Srečko Kosovel, kao u literaturi najvažnija avangardna figura na prostoru južnog dijela Europe.

Iz tih iskustava ja sam crpio i ono što je meni bilo zanimljivo tog časa i što je na neki način određivalo moj odnos prema jeziku koji se koristio u nečemu što smo tada zvali »iskustvom jezika«, a događa se prije svega u nekoj vrsti konkretizacije toga jezika, dakle pokušaju da i riječ zadobije obilježja predmetnosti.

Sada, kakva je veza između mojih ranih knjiga i knjige »Zapisi iz pustog jezika«? Da, ja sam namjerno pokušao reafirmirati neka iskustva iz svojih ranih knjiga, odnosno iz poetika osamdesetih godina, zato što mi se činilo da se u javnom prostoru počelo bagatelizirati to iskustvo, da se ono na neki način marginaliziralo i da se odjednom počelo prihvaćati kao činjenica: Ok, bio je to jedan dvodesetljetni, ali ipak neuspjeli eksperiment.

Naime, ne mislim da je tomu tako, ne zato što sam bio sudionikom, nego prije svega po iskustvima ljudi koji su možda bitno obilježili poeziju osamdesetih i devedesetih godina, pa još i danas drže možda neka od najvažnijih mjesta u suvremenoj hrvatskoj poeziji. Tu prije svega mislim na pjesnike poput Makovića, Stojevića, Rogića Nehajeva, Maleša, Anku Žagar, Begovića, Rešickog, Bagića, Mićanovića, Petkovića, Rema itd.

Sve su to autori koji su bitno određivali taj tok poezije u sedamdesetim i, meni osobito važnim, osamdesetim godinama, kada sam najviše bio uključen u tu priču i kao autor i kao urednik u časopisima i novinama.

Prve dvije knjige možda su najbliskije prije svega po odnosu prema jeziku, one su neka vrsta iste knjige u dva dijela, nastale unutar mogućnosti propitivanja jezičnog materijala koji je meni bio zanimljiv tih godina.

»Zapisi« su neka vrsta hibridnih tekstova koji su pokušavali koristiti ta rana iskustva, odnosno naglašavati da i ta iskustva u hrvatskoj književnosti postoje, da mi nisu strana, štoviše da su bila vrlo bitna u formiranju mojih poetičkih interesa i da je iz njih nastalo sve ono što je slijedilo, pa i taj mali pogled u retrovizor koji ste uočili u ovim tekstovima, a koji odražava poetičke osamdesete.

I Vaša knjiga »Pokret otpora« svojevrstan je, samo esejiziran, dokument vremena, pisan tijekom sedam godina kao editorijal za časopis »Tema«. Knjiga nosi podnaslov »Život knjige i druge vjetrenjače«. Mislite li da je posao s knjigama borba s vjetrenjačama?

– Sigurno. Sam naslov je ironičan, odnosno manje-više autoironičan. To je neki mali pregled mojih bitaka s vjetrenjačama, vjetrenjačama koje su se u ovom konkretnom slučaju događale u prostoru knjige, odnosno života knjige koji, kao što znamo, u tih sedam godina doista nije bio bajan i zapravo se sve više marginalizirao.

Knjiga je prestala biti bilo komu važna, potiskivana je iz javnoga prostora, a moji tekstovi, u kojima ima mnogo ironije, ali i gorčine, kroz tih sedam godina pokušavali su upozoravati na nešto što će nam se dogoditi, odnosno što nam se događalo unatoč mojim tekstovima.

Spomenuli ste časopis »Temu«, koji od početka 2004. godine objavljuje Centar za knjigu, a Vi ste njegov glavni urednik. Časopis je prolazio i kroz mnoge krize, ali unatoč tomu, ide dalje. Koliko zapravo časopisi za kulturu imaju smisla u današnje vrijeme? Traže li se u knjižarama i žele li pisci objavljivati u njima?

– »Tema« prolazi neprekidno kroz neku vrstu krize zato što, s jedne strane, imamo ovo o čemu smo već počeli govoriti, dakle, marginalizaciju cijelog prostora knjige, pa, dakle, i književnosti preko toga, jer najveći dio prostora koji su književnost i knjiga dobivali u medijima više ne postoji.

U takvoj situaciji mi smo pokušavali raditi časopis za knjigu s idejom da na neki način reafirmiramo prostor knjige. Naravno, da se sve odvijalo unutar geta, ali na nama je pokušati barem zabilježiti stvari, ako ih u nekom trenutku ne možemo izravno mijenjati.

Što bi trebalo najprije poduzeti da se počne sređivati kaos u hrvatskome nakladništvu i knjižarstvu? Što očekujete od nove ministrice kulture dr. Andree Zlatar?

– Smatram da sada nismo u situaciji govoriti parcijalno samo o prostoru izdavaštva, o prostoru knjige, o prostoru književnosti zato što je zapravo cijela zemlja u situaciji u kojoj se mora pokušati izvući ono što se izvući dade, a toga je jako, jako malo, sve skupa se odvija jako sporo, a i dalje će se odvijati jako sporo iz nekoliko razloga.

Prije svega, nema novca, a bez živog novca ne možeš pokrenuti mehanizme neke ozbiljnije promjene. Dobre namjere, to znamo i sami, ne vode daleko ili vode na isto mjesto kamo i loše, dakle u pakao. Koja je to magična operacija koja će dovesti do toga da novac ponovno počne kolati krvotokom ove zemlje, pa da onda nešto ostane i za kulturu? Bez ideje o tome teško je raditi bilo kakve projekcije i planove.

Prekratko je vrijeme da bi se sad govorilo o tome što će tko napraviti ili što bih ja očekivao od nekoga. Očekujem samo da se promijeni smjer prema nečemu što će podrazumijevati svjetlo na kraju tunela. Držim da depresivna, besperspektivna situacija traje predugo i da je proizvela neku vrstu bezvoljnosti koja dominira javnim prostorom, kako općenito, tako i u prostoru kulture.

Prostor kulture koji ne vidi na koji način će ostvariti neke svoje ideje jednostavno nije nešto što će pridonijeti ljepšoj budućnosti Hrvatske, bez obzira na političke konstelacije, koje su uvijek samo konstrukcije trenutačnih vlasti.

Hrvatskoj treba kultura, ona može učiniti mnogo stvari kada je riječ o imidžu zemlje, o prepoznatljivosti, da ne kažem pretenciozno – o identitetu, ono što obično mehanizmi koji vladaju, poput ekonomije, nisu u stanju činiti. Ali problem je u tome da se kod nas, kako to često biva, stvari pokušavaju rješavati parcijalno, a ne integralno, pa onda i stranke u izbornim političkim programima zaboravljaju na prostor kulture, ne misle da je ona važna, a da o konceptima premošćivanja krize i ne govorim.

Kultura je tamni vilajet koji se ne razumije, pa ga se onda zaobilazi ili namjerno zaboravlja. Gotovo da se podrazumijeva da se rezanje troškova među prvima odnosi na kulturu uz ionako sramotan postotak budžeta, koji se također podrazumijeva, jer ako ne znamo u svoju korist okrenuti očito, kako ćemo tek neizvjesno, a u kulturi je uvijek sve neizvjesno… line / I onda novac odlazi na zahrđalu gvožđuriju koja je najveća prijetnja jedino njezinim korisnicima, na brodogradilišta koja nikad više neće proizvesti ni jedan brod, na polja koja su godinama zarasla u ambroziju… Koliko tog »čarobnog« novca može donijeti projekt izložbi koje će publika posjećivati, predstava koje će se gledati, knjiga koje će se čitati, koncerata koji će se slušati… Je li si ijedna vlast ikada postavila takva pitanja. Ne vjeruje da jest, kao niti da hoće…

Objavljeno: 17. 1. 2012., VJESNIK

Nagrada "Iso Velikanović" Vandi Mikšić

13/04/2012

Vrsni prikaz antijunaka našeg doba

13/04/2012