• Kategorija objave:Novosti

Televizijska grafika važan je segment identiteta TV kuće i sadržaja koji se emitira, te otkriva na koji je način ideološki i društveno oblikovan gledani sadržaj. Kako je ona funkcionirala na našim prostorima, pozabavio se  Emil Matešić, povjesničar umjetnosti i programski voditelj “Zagrebi!Festivala”, u knjizi “Kratke forme za dugo sjećanje”, a u intervjuu za “Arteriju”, priča o nekim najzanimljivijim saznanjima do kojih je došao tijekom svog istraživanja.

PORTRET EMIL MATESIC ZA SLO
‘Meni je najzanimljiviji fenomen da lokalne televizije koje gotovo da i nemaju budžete, a kamoli osmišljenu grafiku, imaju gledatelje’

Televizijska grafika je uglavnom onaj segment televizije na koji gledatelji, barem svjesno, ne obraćaju previše pažnje. No, Vi u svojoj knjizi ukazujete na načine na koji se ona nadaje kao odraz stanja određenih društvenih zajednica. Možete li pojasniti na koji način, općenito, televizijska grafika reflektira različite segmente društvene zbilje?

– TV grafika je kao omot knjige koja ima namjeru da se proda u puno primjeraka. Prema tome, ne smije biti previše egzotičan, te mora balansirati između apstraktnog i prepoznatljivog. Isto je i s TV grafikomZbog svoje namjere da ono što dolazi nakon špice dopre do što većeg broja gledatelja, likovni i drugi elementi moraju imati neko uporište u našoj društvenoj i političkoj zbilji. Dobar rad vješto balansira između većini prepoznatljivih elemenata i tako sebi osigurava put prema gledatelju, a manje uspješni radovi udaljeni su od naše zbilje i zato odaju dojam uvezene estetike, koja se nameće domaćem gledatelju i koja ustvari izgleda lijepo, ali nema veze sa sredinom u kojoj se emitira.

Titove naočale

U knjizi dajete povijesni pregled razvoja televizijske grafike. Možete li ukratko ispričati kako je tekao put od statičnih telopa do suvremene digitalne animacije?

Televizija je uvijek bila tehnološki vrlo napredno sredstvo jednostrane komunikacije, pa su tako inženjerski kadrovi i jedan vrlo precizan, tehničkim crtežem nadahnut kreativni sklop, u prvim godinama bili dominantni. Tu se dalo vidjeti izuzetno zanimljivih, potpuno apstraktnih radova, koji su prikazivani onima koji su si mogli priuštiti TV prijamnik. S jedne strane, postojao je progon apstraktne umjetnosti kroz kritiku Exata 51, a s druge strane prikaz dalekovoda visokoga napona, koji je montažnim rezovima i kadrovima pretvoren u apstraktan model.

Situacija se naglo promijenila tijekom dominacije i izdašnog državnog financiranja tzv. zagrebačke škole crtanog filmakoja pod tim imenom nikada nije postojala –  no autori okupljeni oko nje radili su na špicama i znatno podigli kvalitetu pojedinih emisija.

Dolaskom elektronike imali smo sreću da je ona priča s početka o inžinjerskome umu našla i umjetnika, i to sve u jednoj osobi. Tomislav Mikulić bio je akademski grafičar i inženjer elektrotehnike koji je radio vrlo kvalitetne radove s tada raspoloživom tehnikom. Digitalno doba i 3D modeliranje došlo je u najbolje vrijeme za nas kao državu u nastajanju, koja je trebala i morala vidjeti simbole svoje novoostvarene i u krvi izborene neovisnosti na TV ekranu.

Zahvaljujući  jednostavnim programima za modeliranje hrvatski grb, pleter i drugi elementi zaživjeli su u tri dimenzije i tako djelovali moćno, trajno, nedodirljivo te su izgledali kao da imaju ozbiljnu namjeru ostati tu sljedećih sedam tisuća godina. No, na koncu ih je ponovo smijenila petokraka, koja je ovaj put umjesto komunističke crvene, bila ona žuta Europske unije.

Opisujete različite načine na koji je ideologija u vrijeme socijalizma utjecala na vizualni izgled televizijske grafike. No, također ostavljate i mogućnost stvaranja telopa s ključem, tj. određenih “subverzivnih“ pomaka. O čemu je riječ i možete li dati neke primjere?

– Grafikom su se bavile dvije vrste autora. U prvu grupu spadaju zaposlenici kuće koji su bez pogovora i previše mašte slijedili zadanu ideološku struju. Oni drugi koji su, ili bili mladi i hrabri, ili ih jednostavno nije bilo briga za reakciju jer nisu bili stalno zaposleni, mogli su sebi dopustiti igru s dvoznačnostima pojedinih špica. Tijekom hrvatskog proljeća susrećemo se s radovima koji imaju kocku, onu prepoznatljivu hrvatsku kocku, ubačenu u dizajn telopa kao umnoženi dekorativni element. Zatim postoje radovi u kojim se pojavljuju naočale nalik onima koje je nosio Tito na fotografijama iz mladosti. No, kada te iste naočale vidite kako najavljuju konferenciju Komunističke partije nakon Titove smrti, što to znači? Da nam trebaju naočale kako bismo vidjeli kamo idemo ili, bolje reći, srljamo?

SLOBODNA DALMACIJA RTZ KOCK
‘Tijekom hrvatskog proljeća susrećemo se s radovima koji imaju kocku, onu prepoznatljivu hrvatsku kocku, ubačenu u dizajn telopa kao umnoženi dekorativni element’

Diranje u svetinju

Inflacija zvijezde dovodila je do različitih rješenja poput onog u kojima se koristio simbol pentagrama za emisiju “Od revolucije do samoupravnog socijalizma”. Je li to, po Vašem mišljenju, bilo namjerno poigravanje mnogoznačnošću ili je riječ o neznanju?

– Obožavana petokraka, koja je zapravo pentagram, ima u našim krajevima dugu tradiciju, još od starohrvatskih nekropola, krstionice u splitskoj katedrali, pa sve do masonskog nakita, koji je neki od autora grafika mogao imati kao dio djedova ili očeva naslijeđa, i kao takvoga ga, u kreativnome zanosu, ugraditi u neki telop ili špicu. Volim misliti da je to bilo namjerno. Kreativni um je čudan i nepredvidljiv mehanizam. Važnije je da je to prošlo pokraj tadašnjih čuvara revolucije, tj. komunističkih ideologa potpuno neprimjetno, što samo svjedoči o tome koliko je ideologija birala i najviše fascinirala ljude čija likovna i opće kultura nije bila na nekoj razini koja zahvaća malo dublje u povijest.

Na koji je način promjena političkog sustava utjecala na televizijsku grafiku? Koja su najvažnija obilježja te promjene?

– Sve se mijenja. Od tehnologije pa do ikonologije i ikonografije. Od elektroničke grafike prelazimo na digitalnu, od elektrona na pixel, od petokrake na kocku, i od priče o zajedništvu, bratstvu i jedinstvu na samostalnost, neovisnost i samodostatnost. Kocka kao dominantan motiv nakon 1990. je zapravo stari prijatelj hrvatske inteligencije. Pogledajte samo miljenika socijalističkih urbanista, arhitekta iz moga rodnog grada Šibenika – Ivana Vitića i njegovo djelo u Zagrebu, zgradu Centralnog komiteta RH, popularno zvanu “kockica“.

To je zgrada iz koje se praktički upravljalo ideološki organiziranom državom, koja je ustvari u obliku kocke, a ne petokrake. Upravo je ta kocka godinama kasnije postala dominantan motiv na TV ekranu u većini špica. Kao i sve drugo, i to je u jednome trenutku dovedeno do perverzije. I tek kada je glavni strateg hrvatske neovisnosti umro, kockica je popustila i tu onda dolazi jedno novo razdoblje.

Smjenjuje se vlast, a svaka nova vlast želi dirnuti u svetinju – špicu večernjeg dnevnika javne televizije. Nakon izbora  2000. godine imamo Nensi Brlek kao jedno izuzetno lijepo lice na ekranu i potpuno novi dizajn studija i špicu koja je izgledala moćno i svježe, te je nagovijestila  jedno novo doba, koje sada kulminira ovim što nam je od neovisne Hrvatske ostalo. Samo ime i nešto sitnoga oko toga.

Bavite se i špicama emisija na javnoj i komercijalnoj televiziji. Možete li navesti najuspješnije i najneuspješnije primjere?

– Javna TV kao što joj i samo ime kaže je “javna kuća“, tj. to je jedan deponij za različite vrste uslužno-kumsko i krvno povezanih načina popunjavanja radnih mjesta. Tako je manje-više svuda u svijetu na javnim televizijama i tomu će se teško stati na kraj. Prema tome, vodile su se razne bitke  kako bi se pojedine špice i TV identiteti prihvatili ili pokopali. Meni osobno najdraža je špica za emisiju Ivana Hetricha iz osamdesetih prošlog stoljeća, “Srdačno vaši” s onim čuvenim : “ton? ..ide ..kamera? ..ide..“

Likovni i auditativni asketizam, ali kreativni gurmanizam najviše klase. Volim i elektroničku špicu emisije “Stop” iz sedamdesetih koja nastaje paralelno s prvim eksperimentima u programiranju umjetnika Vladimira Bonačića. “Jučer, danas, sutra” bila je emisija koja je funkcionirala kao neslužbeni hrvatski dnevnik na jugoslavenskoj televiziji i imala je kvalitetnu i jednostavnu špicu od samo tri  kadra. Dobre su špice emisija “Nedjeljom u dva” i ugasle “Latinice”, ali samo one koje koriste lik samoga voditelja jer TV osobnost je ono na čemu se jedino može kvalitetno graditi sadržaj. Čitate li vi novine koje imaju nepotpisane članke?

Veći od života

Kako stoje stvari s komercijalnim televizijama?

– Nova TV se u početku emitiranja teško snalazila s TV grafikom, no dolaskom Siniše Svilana za glavnog urednika stvari se rapidno poboljšavanju i njihova je grafika uspješan primjer TV kuće koja diše sa svojim gledateljstvom i jedan je korak ispred njih, a opet je svima sve jasno. Njihov Dnevnik s onim pomakom kamere prema voditeljima je najhrabriji i najkorisniji pomak koji sam do sada vidio na domaćim televizijama.

Taj pomak govori “mi sada počinjemo i ovo što ćemo vam sada reći je važno i s nama ste u centru zbivanja“.  RTL je po mome mišljenju sve naopako, no to ne znači da nema publiku i da njihova visokoestetizirana grafika uvezena iz drugog političkog i društvenog konteksta ne privlači gledatelje, doduše onu od 12 do 18, no to su isto konzumenti i ciljane grupe, vrlo poželjne za oglašivače. Jedino me brine da oni koji na RTL-ovim sadržajima i grafikama odrastaju ujedno ostaju i zakinuti za jedan oblik kritičkog mišljenja, koji poglavito nudi javna televizija i Nova TV kroz nekoliko emisija.

Za komercijalne kuće kažete da je kvaliteta sadržaja obrnuto proporcionalna kvaliteti grafike. Možete li to pojasniti?

– Komercijalna TV je televizija koja je najčešće veća od života i koja prikazuje život glamuroznim. Riječ “glamour“ znači začarati, očarati. Svi znamo da život najčešće nije takav, no mi bismo rado gledali takav život makar bio i lažan. Grafika komercijalnih kuća zapravo je remek-djelo hipnoze i očaravanja –  dovoljno je pogledati samo RTL-ove identitetne grafike.

SLOBODNA DALMACIJA RTZ PENT
‘Obožavana petokraka, koja je zapravo pentagram, ima u našim krajevima dugu tradiciju’

No, kada se malo zagrebe u sadržaj, nalaze se najčešće isprazne teme, nekvalitetni i na brzinu napravljeni prilozi, kao da im nedostaje pravog programskog usmjerenja i niše u kojoj se trabaju razvijati. “Red Carpet” Nove TV i prilozi u toj emisiji, posebice “Fashion Guru” imaju izuzetno kvalitetnu grafiku, no ne bih se složio da je FG jednako vrijedan hrvatskim gledateljima kao Mirjana Rakić, čija emisija na HTV-u, “Reporteri”, vapi za redizajnom.

Od svega toga, od svih tih studija i pomno komponiranih špica meni je najzanimljiviji fenomen da lokalne televizije koje gotovo da i nemaju budžete, a kamoli osmišljenu grafiku, u čijem studiju su “jedan stol, dvi katrige i neka šterika šta više grije nego svitli”, imaju gledatelje. To govori da su ljudi nakon nekog vremena zasićeni kvazi-svijetom koji nude i javna i komercijalna TV i okreću se nekoj ljudskoj, maloj televiziji koja im je bliska po identitetu. Moja omiljenija emisija “Charlie Rose Show”, koja ide na američkoj na javnoj mreži ima samo dvije stolice, stol i jednostavnu rasvjetu. Al’ emisija je “glamurozna“.

Rad Dinka Cepaka

I za kraj, ako je grafika odraz televizijske kuće, njezina vodstva i urednika, što se može zaključiti na temelju današnje grafike javne televizije?

– Idu na bolje. Razvijaju se strelovitom brzinom. Vjerujem da kada bi se odjel grafike na javnoj TV oslobodilo raznih pritisaka i zakulisanog sistema odlučivanja “koja špica ide, a koja ne ide“, da bi bili vodeći tim u zemlji, ako ne i u regiji. Oni rade kvalitetno, promišljeno, prate šta se događa u svijetu, imaju osjećaj za javnu vrijednost, koju treba u nekim emisijama istaknuti, a opet znaju i “začarati” i naučiti od “franšiznih“ emisija. Analizirajući rad Dinka Cepaka došao sam do zaključka da je on ključni autor koji je osuvremenio grafiku javne televizije.

Njegov je rukopis prepoznatljiv, savršeno koristi dubinske planove, odabire motive sukladno temama ili godišnjim dobima, izvrstan je modelar i maštovit redatelj. Jedino mi nije jasno zašto špicu emisije “Nedjeljom u dva”, koja je “in house“ emisija, rade stranci, zar to odjel grafike HTV-a ne može odraditi? Ne znam šta se tu događalo, no takve autorske emisije, koje traju i koje su prepoznatljiv brand zahvaljujući osobnosti voditelja, moraju raditi “naši dečki i cure“, i za to im se mora omogućiti i vrijeme i dijalog s autorom emisije. Takav je rad onda najbolja promocija naše javne televizije kao suvremene kuće koja paraleno radi na razvoju sadržaja i grafike tj. odaje dojam jedinstvene i snažne kuće koja u potpunosti  proizvodi i oprema sadržaj od javnog interesa.

Mašenjka Bačić, Slobodna Dalmacija 24.9.2011.