MeandarMedia je objavila roman ‘Pereira tvrdi’ glasovitog talijanskog pisca Antonija Tabucchija, jedno od najboljih djela ovog autora. Tportal.hr je stoga porazgovarao s prevoditeljem Deanom Trdakom koji Tabucchijev roman opisuje kao ‘nesumnjivo antifašistički’
Nakon smrti svakog velikog pisca – koji nije ovjenčan Nobelom – u In memoriamima se redovito navodi kako je više puta bio kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, ali mu je nažalost izmakla. To je sudbina koja, primjerice, čeka Milana Kunderu ili nesretnog sirijskog pjesnika Adonisa, vječnog favorita kladionica kojemu Švedska akademija nikako da se smiluje. To je bila i sudbina velikog talijanskog pisca Antonija Tabucchija(1943. – 2012.) kada je preminuo prije dvije godine, što ga istovremeno svrstava u odlično literarno društvo, ali i označava kao nekoga kome je na neki način svijet (ili barem Nobel) učinio nepravdu.
Najbolji je način ispravljanje te nepravde čitati Tabucchijeva djela, a sada na hrvatskom tržištu to možemo učiniti i s romanom ‘Pereira tvrdi’ iz 1994., sada prevedenim na hrvatski jezik. Riječ je o romanu smještenom u ljeto 1938., kada je Portugalom vladao fašistički režimAntonija Salazara, u kojemu se ogleda velika Tabucchijeva ljubav prema zemlji koja mu je bila druga domovina. Naime, Tabucchi je svoj radni vijek – uz pisanje – proveo kao profesor portugalske književnosti na sveučilištu u Sieni te je bio jedan od najboljih prevoditelja i stručnjaka za literarni opus Fernanda Pessoe, još jednog književnog velikana kojeg Nobel nije prepoznao.
Za prevoditelja Deana Trdaka, koji već ima dosta iskustva s prijevodima Tabucchija na hrvatski jezik, talijanski je pisac ‘zaslužio da mu za života bude dodijeljena Nobelova nagrada za književnost’. Kada je pak riječ o ‘Pereira tvrdi’, Trdak podsjeća kako je riječ o romanu u kojem su ‘u većoj ili manjoj mjeri zastupljene gotovo sve najvažnije značajke autorove pripovjedne poetike: propitivanje odnosa između književnosti i povijesti, intertekstualnost, zaokupljenost Portugalom, pa čak i za Tabucchija toliko karakterističnu ‘igru obrtanja’. U ovom romanu književnost, to jest pripovijedanje, ima etičku ulogu – jer, kao što su to primijetili neki kritičari, Pereira kao da svjedoči pred nekim zamišljenim sudom’.
Specifičan je bio odnos Tabbuchija prema Portugalu, naglašava Trdak: ‘Provevši velik dio života u Portugalu, Tabucchi ga je smatrao drugom domovinom. Ono po čemu je Tabucchi srodan s čitavim nizom portugalskih pisaca – između kojih se sasvim sigurno ističe Fernando Pessoa – jest za Portugal toliko karakterističan osjećaj koji se izražava neprevodivom riječju ‘saudade’. Radi se o izrazito kompleksnom pojmu koji nije moguće objasniti samo u nekoliko riječi, ali bi ga se vrlo pojednostavljeno moglo definirati kao ‘nostalgiju za mogućim’, za svim onim što se nije dogodilo, za svim mogućnostima koje su ostale neostvarene. Krahom portugalskog carstva i gubitkom samostalnosti 1580. raspale su se iluzije Portugalaca o nekoj tobožnjoj ‘veličini’ i Portugal je, baš poput Pereire u romanu koji razmišlja o smrti i duši, idućih stoljeća živio u stanju obamrlosti, apatije, okrenut prema sebi i vlastitim mitovima. Takvo stanje vladalo je sve do Revolucije karanfila kojom je 1974. u Portugalu ponovo zavladala demokracija. Pereira u romanu simbolično prelazi taj put od Ulice saudade preko Avenije slobode do Trga radosti.’
Spomenuta Revolucija karanfila iz 1974. značila je kraj fašističke diktature u Portugalu, pa je ‘Pereira tvrdi’ i izniman politički roman. ‘Riječ je bez ikakve sumnje o antifašističkom romanu, a Tabucchi je itekako političan pisac. Potvrđuju to njegovi romani ‘Piazza d’Italia’, ‘Il piccolo naviglio’, zatim ‘Izgubljena glava Damascena Monteira’, ‘Tristano umire’ i brojne kratke priče koje ovdje nema smisla ni nabrajati. Osim toga, 1998. objavio je i knjižicu ‘La gastrite di Platone’ (Platonov gastritis) kao odgovor na članak Umberta Ecau kojem ovaj tvrdi da, kad kuća gori, dužnost intelektualca nije gasiti požar, već nazvati vatrogasce. Također valja istaknuti i njegovu knjigu ‘Gli zingari e il rinascimento. Vivere da rom a Firenze’ (Cigani i renesansa. Živjeti kao Rom u Firenci). U svojim brojnim člancima i javnim istupima Tabucchi se za života dokazao kao angažirani intelektualac lijeve orijentacije’, objašnjava Dean Trdak.
U Portugalu je Tabucchi možda i više cijenjen nego u Italiji, a portugalski kolega António Mega Ferreiranazivao ga je ‘portugalskim piscem talijanskog izričaja’. Antonio Tabucchi je čak 1991. objavio i roman ‘Rekvijem’, izvorno pisan na portugalskom. Prevoditelj Dean Trdak ističe: ‘Tabucchi je bio i još uvijek jest popularan pisac u Portugalu. Osim prijevoda njegovih knjiga, i to ne samo romana ‘Pereira tvrdi’, u Portugalu su objavljeni i književno-kritički radovi o Tabucchijevu djelu, a 1999. u Lisabonu je održan i Kongres posvećen Tabucchiju čiji je rezultat i monografija pod nazivom ‘Antonio Tabucchi: geografija nemirnog pisca’. O recepciji romana svjedoči i film ‘Sostiene Pereira’ koji je 1995. režiraoRoberto Faenzau kojem je Marcello Mastroianni odigrao jednu od svojih posljednjih uloga.’
S obzirom na to da je Trdak preveo već spomenute Tabbuchijeve ‘Rekvijem’ i ‘Posljednja tri dana u životu Fernanda Pessoe’ (oba je objavio Sysprint 2009.) te ‘Izgubljenu glavu Damascena Monteire’ (Meandar 2012.), znao je što ga čeka.
Kao izazove u prijevodu ‘Pereira tvrdi’ Trdak samokritično odmah navodi sam originalni naslov ‘Sostiene Pereira’, ‘koji u svakom poglavlju odzvanja poput kakva refrena i koji na talijanskom jeziku zvuči melodiozno i pomalo tajanstveno, dok ‘Pereira tvrdi’ na hrvatskom zvuči donekle tvrdo i grubo, ali mu ‘nažalost na um nije palo ništa bolje’. Pored toga je izazov bio uhvatiti Tabbuchijev specifično fluidni stil: ‘Roman kao da je napisan u jednom dahu, jednostavnim ali i poetičnim jezikom, pa je jedan od izazova bio i postići da jednako teče i na hrvatskom jeziku, da na neki način uspijem zadržati sličan ritam pripovijedanja.’
Izvor: tportal.hr, Autor: Gordan Duhaček
