INTERVJU: Dragan Velikić za Express

Dragan Velikić je suvremeni srpski pisac koji je u novije vrijeme dva puta dobio NIN-ovu nagradu za književnost, prvi put za roman “Ruski prozor” 2007. i drugi put za roman “Islednik” 2015. godine. “Islednik” je u Srbiji prodan u 50.000 primjeraka. Iste je godine u Hrvatskoj “Islednika” izdala nakladnička kuća Meandarmedia, a nedavno je kod nas objavljen još jedan Velikićev roman, “Severni zid” (u Srbiji objavljen još 1995. godine). U romanu “Severni zid” prepliću se radnje dvaju vremena, jedna prati ljubavni par iz Dublina, pisca Jamesa Joycea i njegovu Noru, koji su početkom 20. stoljeća, došavši iz Dublina, umjesto u Trstu završili u Puli, a druga prati dva para Beograđana koji su zbog rata završili u Beču. Nužne i samoizabrane migracije koje se protežu cijelo jedno stoljeće utječu na sudbine likova i spajaju živote koji bi se teško spojili da tih migracija nije bilo. Roman “Severni zid” Dragan Velikić predstavio je na prošlom Sajmu knjiga u Puli, u gradu u kojem je odrastao, koji je važna koordinata njegova života i njegove književnosti. Velikić se u Pulu cijeli život vraćao i doslovno i metafizički, u stvarnosti i u pisanju. S autorom smo razgovarali o romanu “Severni zid”, koji je iznova došao pred hrvatske čitatelje, o značenju Pule u njegovu životu, o fenomenu festivalizacije književnosti i položaju knjige u Hrvatskoj i Srbiji.

BestBook: Roman “Severni zid”, koji ste objavili prije 23 godine, sad je izdan u Hrvatskoj, na srpskom jeziku. Zapravo, za hrvatske čitatelje riječ je o novom romanu. Koliko vam je važna recepcija vaše književnosti među hrvatskim čitateljima?

U vrijeme kad je objavljen “Severni zid” bio je rat, knjiga je bila nedostupna u Hrvatskoj. Moj prijatelj i izdavač Branko Čegec složio se s idejom da poslije 23 godine taj roman dođe do hrvatskih čitatelja. Dio radnje prati sudbinu Jamesa Joycea i Nore tijekom boravka u Puli i Trstu. Kroz roman se kreću migranti 20. stoljeća, što se, koliko vidimo, nastavlja i danas. U Hrvatskoj sam odrastao, proveo sam u Puli formativne godine, od 5. do 19., dakle prirodno je da su mi važni hrvatski čitatelji. Osim ove, osobne satisfakcije, generalno smatram važnim raditi što više na ukidanju tog nenormalnog stanja – carinskih barijera pred knjigom. Na bilo kojem jeziku.

BestBook: Djetinjstvo ste proveli u Puli, a vaši su roditelji u tom gradu živjeli do početka rata 1991. godine. Pula se pojavljuje u mnogim vašim romanima, “Islednik”, “Via Pula”, “Astragan”, “Danteov trg”, “Dosije Domaševski”, “Bonavia”, “Severni zid”… Što vam intimno znači Pula i što je Pula u vašoj književnosti?

Moji roditelji su u Puli živjeli do 1978. godine, a kasnije su u vikendici u blizini Pule provodili dobar dio godine sve do rata. Ja sam u Puli odrastao. Njene ulice i trgovi, stanovnici, njena proš- lost, mirisi i zvuci, luka i tržnica, školsko zvono i kinodvorane, i još mnogo više toga – to je sve moj svijet i moj život, pa je sasvim logično što je i moja literatura. Dakle, nije nekom svjesnom odlukom taj grad postao mjesto radnje većine mojih romana.

BestBook: Jedan od likova “Severnog zida”, koji je ‘90-ih pobjegao iz Beograda zbog mobilizacije, izgovara bolno istinite rečenice: “ovaj rat nam je pogasio svetla”, “mi ne možemo tek tako niz Dunav otići u drugi svet” i “mi ne možemo biti zadovoljni preživljavanjem”. U ove 23 godine koje su prošle nakon prvog izdanja “Severnog zida”, na ovim prostorima završila su ratna stradanja, no svjedoci smo novih globalnih i regionalnih migracija kojima su uzrok neimaština i nedostatak perspektive. Može li prostorna i društvena izmještenost, ako je prati ekonomska sigurnost, donijeti sretniji život? Ima li nade da se na našim prostorima svjetla jednom opet upale?

Prekomplicirana su vam ova pitanja, ne vjerujem da postoji osoba koja na njih može jednoznačno odgovoriti. Što se prvog dijela tiče, to je individualno. Proveo sam dobar dio života u inozemstvu, ali gdje god bio – okružen sam uglavnom ljudima koji su mi bliski, zanimljivi, dragi. To je benefit slobodnjaštva. Ja ne ovisim ni o kome i mogu birati svoje društvo, a mislim da je okruženje ono što nam određuje osjećaj sreće ili nesreće. I uživanje u poslu kojim se bavimo. Pogrešno je ekonomsku sigurnost stavljati na mjesto krunskog motiva za migracije; trulost društava u kojima živimo, korupcija, partitokracija sa svojom negativnom selekcijom, sve veći udjel kriminogenih faktora u formiranju sustava, odsutnost iskrene volje kod političara da stvari promijene nabolje, odsutnost znanja i umijeća kod onih koji odlučuju o budućnosti društva, obrušavanje društvenih stupova – školstva, zdravstva i sudstva, licemjerna sprega s crkvom… sve su to razlozi zbog kojih sposobni odlaze potražiti milje u kojem će njihov život u dobroj mjeri ovisiti o njima samima. A paljenje svjetala… E to, draga moja, ne vjerujem da itko može predvidjeti. Naše je da se trudimo osvijetliti svoj komad zemlje.

BestBook: Roman “Severni zid” počinje “vježbama za umiranje” koje je od ranog djetinjstva i kasnije tijekom cijelog života prakticirala Marta Kopeans. Pomalo je zastrašujuće da jedna djevojčica vježba umiranje… Što predstavljaju “vježbe za umiranje”, neku posebnu metaforu, svijest o prolaznosti ljudskog bića?

Ne mogu pouzdano sjetiti se neke svoje racionalne namjere vezane za to, ali gotovo sam siguran da sam to vježbanje iskoristio kao određenu obranu pred strahom. Strahovi imaju tu strašnu, snažnu i uglavnom negativnu ulogu u životu, prije svega sputavajuću. Strah od smrti kod mnogih ljudi ubija mogućnost života. Treba se spustiti na dno vlastitog straha da bi se pobijedilo, i Marta to nesvjesno i čini.

BestBook: Posljednji roman, “Islednik”, možda je najosobniji od svih vaših romana. Glavni lik razlaže svoj odnos s majkom, priznajući sebi kako je bilo… Zašto je u Srbiji “Islednik” bio toliko čitan i popularan?

Ne samo u Srbiji. Do sada je izašao na desetak jezika. Imao je izuzetno dobre prikaze i u hrvatskim medijima, nije se loše ni prodavao u Hrvatskoj. To da je taj roman ‘najosobniji od svih mojih romana’ zbog nečega se prenosi iz teksta u tekst, i to sasvim neosnovano. Svaki ozbiljan roman je ‘najosobniji’ roman svojeg autora, a ja sam se trudio pisati isključivo ozbiljne romane. Što to znači? Ozbiljan roman je putovanje u bezuvjetno otkrivanje svijeta, ljudi i života. Što pisac dublje uspije zahvatiti tu materiju, to je roman ozbiljniji. Na to putovanje pisac vodi svoje čitatelje; zapravo – nudi im određenu turu. Ako i oni tu pronađu djelić istina za kojima su tragali, putovanje postaje i njihovo osobno. Onda takvu knjigu kupuju bliskim i dragim ljudima, pričaju o njoj, propagiraju je… Svakako su čitanosti pridonijele i nagrade, ali sve to ne bi dovelo do prijevoda. Priča ‘Islednika’, u najjednostavnijem, jest istraživanje sebe, koje vodi do izvora, odnosno roditelja – u ovom slučaju majke; do otkrivanja sebe samog upravo u onome čemu se okreću leđa, od čega se bježi. Izgleda da je to većini prepoznatljiv model.

BestBook: U vašim se romanima likovi kreću u koordinatama Beograd – Pula – Beč – Budimpešta. Za vas kažu da ste srednjoeuropski pisac. Četiri godine proveli ste kao diplomat u Beču. Je li vam to iskustvo bilo važno za pisanje?

Moji likovi kreću se u istim onim koordinatama u kojima se i ja desetljećimakrećem. Pišem o gradovima u kojima sam živio. Prije nego što sam kao diplomat došao u Beč, često sam boravio u tom gradu. Kao pisac koji je u potpunosti preveden na njemački, obišao sam cijelu Austriju. Tu zemlju odlično poznajem, što je bio glavni razlog da me tadašnja demokratska vlast u Srbiji predloži za ambasadora. Ne mislim da je moje diplomatsko iskustvo imalo neke izravne veze s mojim pisanjem, međutim, pisac nikad ne zna kad će iz trezora proživljenog života isplivati neki detalj…

BestBook: Vaš roman ‘Islednik’, za koji ste dobili i prestižnu i cijenjenu NIN-ovu nagradu, u Srbiji je prodan u izuzetno velikom broju primjeraka. Hrvatska je znatno manje tržište i nismo posljednjih godina doživjeli da se pojedini roman proda niti približno kao što je bilo s tom vašom knjigom. U Hrvatskoj imamo slučaj da rijetki naslovi koji se naslone na svjetske trendove dobro prolaze, primjerice Knasugård, Krasznahorkai, John Williams… No mnoge vrijedne domaće knjige, kao i knjige autora iz susjednih zemalja, ostanu nezapažene. Kakva je situacija s knjigom u Srbiji? Kako se autori probijaju do čitatelja? I kakva je potpora kulturnog establišmenta knjizi?

Okružen sam isključivo ljudima koji čitaju, koji su bilo profesionalno, bilo samo čitateljski vezani za knjigu. NINova nagrada čini najviše za domaći roman. Izdavačka kuća Laguna je otvorila mnogo knjižara u Beogradu i Srbiji, iako i dalje ima gradova bez knjižare. Mediji izbacuju kulturne sadržaje, ozbiljnu kritiku, ali RTS se i dalje ne da, ima dobrih emisija iz kulture (‘Kulturni centar’, na primjer), a pogotovo su na Radiju zadržani dobri kulturni sadržaji. Vi ne možete ići po kućama i ljudima zabranjivati da gledaju realityje ili da čitaju dnevne listove kojima upravljaju kriminalci, a prodaju ih po damping cijenama. Naše je nuditi kvalitetu; naše je ne nagrađivati umjetnička djela koja to ne zaslužuju, pa makar naši najbliži bili njihovi autori. Naše je ne pisati pozitivne recenzije za bijedna djela samo zato što nas je netko zamolio. Naše je promovirati kvalitetu na svakom koraku, ne praveći kompromise.

BestBook: U vrijeme Jugoslavije književne su nagrade obuhvaćale književnost svih bivših republika, koje su sad samostalne države. Je li književnost ovih krajeva izgubila političkim raspadom Jugoslavije i jesu li čitatelji izgubili? Koliko se danas čitamo međusobno?

U Srbiji se hrvatski pisci čitaju. Srpski izdavači (Laguna, Rende, Lom…) objavljuju nove knjige. Stižu također knjige hrvatskih izdavača u Srbiju, i mogu se naći u nekim boljim knjižarama. Problem je što su hrvatska izdanja dosta skuplja od srpskih. A naravno da su čitatelji izgubili, i da je kultura izgubila. U malim feudima mnogo je lakše bez prave vrijednosti postati značajan faktor, lakše je organizirati da prijatelje i kumove nagradite i promičete… Veći teritoriji, pa da uporabim i taj izraz – veće tržište, donose žešću konkurenciju i bitku za kvalitetu. Ali osim rascjepkanosti, i rat je učinio svoje, podigavši na pijedestal nacionalističku i nazadnu književnost. Namjerno ne koristim množinu jer sve je to jedna ista žabokrečina.

BestBook: Bili ste gost festivala književnosti u Puli krajem prošle godine, gdje ste predstavili roman ‘Severni zid’. Danas se susrećemo s kritikom pojedinih intelektualaca da je književnost postala estradni fenomen te da festivalizacija književnosti uništava bit književnosti. Što mislite o toj tezi?

Ima i toga, sigurno. Međutim, Sajam knjiga u Puli ima svoj profil i, vjerujte – govorim iz iskustva nekoga tko prijevode svojih knjiga predstavlja na mnogim europskim sajmovima, od Leipziga do Madrida, od Budimpešte do Soluna – pulski sajam knjiga, koji je kombinacija sajma i festivala, jedinstven je po konceptu. Da ne govorim o aspektu što znači taj sajam kao kulturna manifestacija za grad Pulu i za građane Istre.

BestBook: Kad ste gostovali još krajem prošle godine na Sajmu knjiga u Puli, rekli ste da je “čovjek adresa koja se kreće” i da će se novi roman zvati “Adresa”. Kamo ćete se vi kretati dalje u svojem pisanju? O čemu će govoriti “Adresa” i hoće li u svojem prostoru imati Pulu?

Svaki čovjek je adresa. Roman ‘Adresa’ zamišljen je kao roman o Beogradu, točnije o Tašmajdanu, dijelu Beograda u kojem živim. Mislio sam da će ovog puta Pula izostati, ali spletom okolnosti, neumoljivom logikom pripovijedanja, pojavljuje se i Pula, i to iz jednog specifičnog kuta. Hrvatsko izdanje izaći će u izdavačkoj kući Meandar, a promocija bi, prema tradiciji, trebala biti na sajmu u Puli. No ne vjerujem da ću uspjeti taj roman završiti u ovoj godini, tako da će i pulska promocija pričekati iduću godinu.

Tekst: Sanja Baković
Izvor: Express
Foto: Meandar Media

Predstavljanje knjige "U potrazi za Ivom Malecom" u Splitu

14/03/2018

ARTEIST: "Bezbroj i druge jednine" Nade Topić u pet zbirki koje su obilježile 2017. godinu

14/03/2018