José Eduardo Agualusa: Umalo sam postao lik iz svog romana. A to nije zdravo…

Kako Angola danas gleda na Portugal?

– Mi još nismo proslavili ni 40. obljetnicu nezavisnosti. No, odnosi su se promijenili naglavce. Nema više puno negativnih emocija prema Portugalu. Angolska ekonomija raste jako brzo i Angolci investiraju u Portugal. Puno Portugalaca ide u Angolu raditi. Sve manje ljudi Portugal doživljava kao bivšeg kolonizatora.

Felix Ventura u “Prodavaču prošlosti” po narudžbi mijenja prošlost svojih viđenijih klijenata… Da Ventura piše vašu biografiju, što biste tražili da izmijeni?

– (smijeh) Prvo da kažem, kad sam objavio tu knjigu, dobio sam ponude da napišem biografije dva ugledna čovjeka u Angoli. Jedan je poznati bankar, a drugi general. Bio je to izazov, nudili su puno novca. General je imao jako zanimljiv život. Razmišljao sam i zamalo to prihvatio. Onda sam rekao sebi: ‘OK, sad već postajem lik iz svog romana… To nije zdravo.’ No, od fabriciranja biografija mogao sam jako lijepo živjeti u Angoli.

Ljudi i mine

Jeste vi ikad poželjeli sresti Felixa Venturu?

– Jasno, ali Ventura samo fabricira, on ne može stvarno mijenjati prošlost. Ne može meni pomoći Ventura, može mi pomoći jedino Bog. Recimo da sretnem Boga i da mi kaže: ‘Gledaj, Jose, mogu promijeniti tvoju prošlost’, naravno da bih je mijenjao! Pa ženio sam se dva puta s istom ženom i na kraju nije funkcioniralo. Doduše, u prvom je braku rođen naš sin, a u drugom kćer. Eto, možemo reći da ponekad iz naših najvećih životnih pogrešaka izlaze najbolji dijelovi našeg života.

Često spominjete da ćete jednoga dana napisati roman o ljudima i minama. Dopustite nekom od likova da ‘prošeta’ i Hrvatskom. I ova je zemlja zasijana minama…

– Sve oko mina je luđačko s elementima fantastike i dobro je za literaturu. Mine nisu prvenstveno napravljene da ubijaju ljude, već da ih oštete, sakate. Mine su bolestan proizvod luđačkog uma. U Angoli mine godišnje osakate 4000 i ubiju 1400 ljudi. Možda bih mogao pisati o muškarcu koji čisti minska polja u Hrvatskoj, pa odlazi u Angolu…

Nagrada Independenta

Kako je pisati u zemlji gdje je 35 posto nepismenih, a mnogo više onih koji nemaju pristupa knjigama? Za koga pišete, za domaću ili stranu publiku?

– Mnogi afrički pisci više se čitaju vani nego kod kuće. U neku si ruku prevoditelj, pokušavaš prevesti, objasniti strancu našu stvarnost. Ja prvo pišem za sebe, jer moram pisati, kad pišem bolje, razumijem život i situacije oko mene. Prvu sam knjigu, povijesni roman, napisao iz želje da Angolci nauče više o događajima u 19. stoljeću. Sad pišem iz zabave. Možda me ne čitaju puno u Angoli, ali meni pisanje pomaže da shvatim i sebe i Angolu.

Koliko se promijenila vaša karijera pisca otkad ste prevedeni na engleski?

– To što su me preveli na engleski nije u početku puno utjecalo na tiražu jer Englezi i Amerikanci jako malo čitaju prijevode i strane pisce. Dok u većem dijelu Europe više od 50 posto knjiga dolazi od prijevoda s drugih jezika, na anglosaksonskom je tržištu to manje od 2 posto. Naklade su mi počele rasti nakon što sam dobio Independentovu nagradu za najbolju stranu fikciju 2007., tad su me primijetili pa su neke knjige imale i drugo izdanje.