Paul Celan: “Crna mostarina” – Prijevodni događaj godine

Nedugo nakon što je vrijedni D. Katunarić u okviru naklade Litteris objavio "Hipnosove listiće i druge pjesme" francuskoga pjesničkoga maga Renea Chara, za sljedeće neponovljivo čitateljsko užiće pobrinuo se, a tko bi drugi kada je o poeziji riječ,zagrebački MEANDARMEDIA, koji je u svojoj ediciji Meandar poezijA otisnuo, u prijevodu Trude Stamać, "Crnu mostarinuizabrane pjesme" Paula Celana (rođen 1920. u Černovicama, tadašnja Rumunjska, danas Ukrajina), pjesnika koji pripada u najuži krug ponajbitnijih europskih i svjetskih pisaca 20. stoljeća.

T. Adorno napisao je kako je nakon Auschwitza nemoguće pisati poeziju. I više nego mudro, na njegov poznati stav, odgovorio je, između ostalih, slovenski filozof Slavoj Zižek, koji u knjizi "O nasilju "(Naklada Ljevak, 2008.) piše: "… nije poezija nego proza ta koja je postala nemogućom nakon Auschwitza. Poetsko prisjećanjena nepodnošljivu atmosferu logora mnogo je vjerodostojnije negoli realistička proza koja u tome ne uspijeva. Odnosno, kada Adorno proglašava poeziju nemogućom (ili radije barbarskom) nakon iskustva Auschwitza, riječ je o nemogućnostikoja omogućuje: poezija uvijek po definiciji govori 'o nečemu'čemu se ne možemo izravno obratiti već samo na to aludirati". I slabiji poznavatelji pjesništva, naravno, znaju za Celanovu "Fugu smrti", pjesmu koja govori o sudbini Zidova u njemačkim nacističkim logorima. U jednome od njih (Mihailovka) ubijeni su 1942. i njegovi roditelji. Život je skončao samoubojstvom uPrizu, bacivši se u Seinu 1970. Celan je, dakle, onaj pisac koji je i u svojim referentnijim (ranim) i sve gnomičnijim i zgusnutijim, a višeznačnijim kasnijim pjesmama opjevao patnju i sve ono što je od ljudskosti još ostalo nakon što su dva rata i holokaust jasno pokazali kako je neiskazivo ljudsko bezumlje pobijedilo ama baš sve prosvjetiteljske i ine iluzije.

No, vratimo se "Crnoj mostarini" koja, uz vrsne prijevode Trude Stamać, nakon pjesama, donosi i nekoliko tekstova (interpretacija) napisanih iz pera R. Lengelera, A. Gellhausa, P. Szondija, H. Weinricha, E. Frieda i same prevoditeljice Trude Stamać. I kad smo već kod tekstova o Celanu, bilo bi potpuno neumjesno ne spomenuti kako je sjajni mladi hrvatski

pjesnik M. Pogačar, u nedavno objavljenoj knjizi "Atlas glasova (antieseji)" napisao izvrstan tekst "Celanova kosa", koji završava krajnje znakovitom rečenicom: "Nadati se nadi znači aktivno participirati u otporu". I doista, jedino snaga otpora ljudskoga duha vjerojatno i je kriva što se, i nakon znanoga Hölderlinovapitanja o (be)smilsu poezije u "oskudna vremena", i Adomova stava o moralu pisanja nakon Auschwitza, pisala a i dalje se piše velika poezija. Njezina tzv. tamnost (upravo zato što je bila tragom nevjerojatne ljudske pasije, ali i empatije danas, kada živimo u vrijeme svekolike medijske lobotomije, sadržane i u činjenici da jednostavno moramo biti sretni), svakako nije u duhu vremena, ali je stoga još važnija. Jer lažna je svaka nada koja ne zna što je istinsko beznađe – autori poput Celana učinili su ljudski duhovni život mogućim i danas upravo zato što su gradili mostove protiv beznađa. Preko njih se i danas hodi, pa ma kako crni bili.

DELIMIR REŠICKI, GLAS SLAVONIJE 16.5.2011.

NOVO: Thomas Bernhard "Brisanje. Raspad"; ostala djela do -50%

17/05/2011

Prva knjiga proze Lucije Leman (Stamać) "Muke po Veneri" prevedena na njemački jezik!

17/05/2011