Sadržaj

Photo souvenirs

God. izd.: 2009.
Broširano, šivano
120 str.
Naslov originala: PHOTO SOUVENIRS
Prevoditelji: Vanda Mikšić/Iva Hladnik/Boris Gregorić (franc-eng)

Fotografije okupljene ovom prigodom nisu dio ciklusa; među njima ne postoji čvrsta idejna niti vizualna veza. To su trenutne bilješke nastale zahvaljujući mogućnostima što ih pruža tehnologija. Poneke fotografije djeluju nedorečeno, kao da su tek naznake putanje pogleda, interesa fotografa koji nas navodi da povjerujemo njegovu načinu promatranja i izdvajanja pojedinosti, ne inzistirajući pritom na naraciji i iscrpnoj deskripciji. Periferije naših pogleda opterećene su mnogim vizualnim senzacijama i čini se da nam u vidnome polju, točnije, na njegovu rubu, neprekidno titraju slike izmjenjujući se nesvladivom brzinom. Koju izdvojiti? “Namjerno ne kontroliram u cijelosti proces nastanka ovih fotografija. Fotografiram malim 'idiot-aparatima' kod kojih je većina tehničkih parametara zadana i nepromjenjiva. Takva fiksirana zadanost provocira korištenje slučajnosti pri fotografiranju. Mogu fotografirati impulsivno i trenutno, bez gledanja kroz tražilo aparata i bez vremena potrebnog za minimalnu tehničku pripremu. To mi daje slobodu i potpunu izravnost pri radu.”

Odbačene i zamotane stvari, pojedini začuđujući predmeti na rubovima, odnosno u uglovima uočene scene, prolazni prostori te oni čiju je pojavnost potrebno dodatno zaštititi – žičanom mrežom, rešetkom, umatanjem i kojekakvim preprekama – sve su to detalji s Rasolovih fotografija. Balansiraju unutar fotografova vidnog polja zahvaljujući svojoj običnosti, svakodnevnosti; to su prijelazni oblici koji djeluju u smislu potvrde o potrebnosti gledanja, čija je temeljna svrha pokazati postojanje u određenom prostoru i vremenu. Slojevi pogleda koje na njima uočavamo osobiti su, govore u prilog Rasolovoj namjernoj konceptualnoj nepripremljenosti. Prolazeći kroz neku višekrilnu građevinu čija namjena ostaje nepoznata, pitamo se što je gledao: isprva preuzimamo njegov cjelovit pogled koji ovlaš oplahuje prostor kroz koji prolazi, čiju dimenziju utvrđuje paralelno krilo u pozadini. Racionalistička arhitektura ipak nije ono što ga primarno zanima, kako se čini. Hladnu bjelinu neba te otuđenu zatamnjenu unutrašnjost naglašava ugašena žarulja bez sjenila čiji zakrivljni oblik unosi neku nesigurnost u pravilan prostorni raster. Odbljesci fluorescentnih svjetala iz nekog neodređenog stražnjeg prostora pridonose osjećaju neizvjesnosti te potrebi da se što prije prijeđe u neki drugi, topliji i ugodniji prostor.

Dijagonalna kompozicija naglašava prolaznost, sugerira kretanje bez potrebe za zastajkivanjem. Mnogo je slično komponiranih kadrova, no možemo li unutar konteksta prolaznosti, slučajnosti, brzine i intuicije tražiti sigurnost kompozicijskog uporišta kojim bismo objedinili cjelinu? “Pomisli da nekome telefoniraš i kažeš mu: 'Ovaj stol je previsok', pri čemu prstom pokazuješ na stol. Kakvu ulogu ovdje igra pokazivanje? Mogu li reći: mislim na dotični stol tako što pokazujem na njega? Čemu to pokazivanje i čemu te riječi i ono što njih inače još može pratiti?” Čemu Rasolovo (simbolično) upiranje prstom u kompoziciju sastavljenu od raznobojnih plastičnih kašeta zamijećenih kroz prozor vlaka? Je li mislio na policu prekrivenu crvenom točkastom tkaninom iza koje je svjetiljka, pričvršćenu uza zid ukrašen svijetloplavim tapetama s uzorkom čaplji i ljiljana? Koja je svrha pokazivanja upravo tih fotografija, upućivanja na poglede koje nikad u potpunosti nećemo dokučiti?

“Svakoj slici potrebno je neko mjesto, neko vrijeme, neka zbilja: tri sastojka koja su nužna za njezinu vjerodostojnost. Ali ako je slika dobra, ne duguje ništa onome što je izvan nje, a to je istina.” Trošeći se u traganju za ključnim začinima koji potvrđuju važnost i vrijednost fotografija, zaboravljamo gledati. Što nam pritom izmiče? Čini mi se da smo jednom, nakon neke predstave, sjedili u kavani čiji se interijer nazire na jednoj od fotografija. No, nisam sigurna. Više, zapravo, ne znam što sam u tom času promatrala, jer začudan, eterični strop koji se uz pomoć jednostavne rasvjete rastvara u neku drugačiju dimenziju zasigurno nisam vidjela. Promakao mi je i onaj iskrivljeni odbljesak neonke na ostakljenoj reklami i pločicama koje prekrivaju zidove – to je istodobno viđena i zaboravljena scena. Svjetlosni pokrov podsjetio me na umor, neko kasno doba dok smo se trudili ostati koncentrirani na razgovor, ugodu druženja, ukradeno vrijeme izvan uobičajenih životnih obrazaca. Je li scena koju promatram/zamišljam istinita? Ljepota prizora uvjerila me u zbivanje kojemu ona ništa ne duguje. Mislim na taj – neki, bilo koji – prostor, dokazujući si varljivost sjećanja.

Barthes ionako piše, da je “fotografija sigurno, ali hlapljivo svjedočanstvo”. Toj hlapljivosti pogoduje autorovo pristajanje na datosti analogne fotografije, zadržavanje onih karakteristika medija koje upućuju na njezino svojstvo “izravnog otiska predmeta ” kao najočiglednije suprotnosti prevladavajućoj digitalnoj fotografiji kao “manipuliranog zaslona informacija ” posredovanih uz pomoć računala. Promatram scenu snimljenu ispred neke antikvarnice, skromnog improviziranog prostora od ulice odvojenog samo metalnim roloom. Unutrašnjost je kompozicijski određena dugogodišnjim talozima svakodnevne stihije. Snaći se, nije jednostavno. Nekoliko izvora svjetla istodobno privlače pozornost, a ambijent posjeduje određenu sceničnost i sjetu koju sam svojedobno zamijetila na jednom radu Jeffa Walla.

Za razliku od njega, Rasol ne montira, ne suspreže dokumentarnost prizora kako bi postigao optimalne, željene svjetlosne i kolorističke efekte. Njegove scene nisu režirane niti pomno složene iz mnoštva prethodno uređenih detalja. Njegov atelijer je ulica, urbani prostor kroz koji se kreće baštineći pokornost pogleda u smislu poštovanja prema onome što vidi, kroz što prolazi i što svojim prisustvom i snimanjem ne želi narušiti niti izmijeniti. Možda je upravo stoga u stanju zamijetiti ljepotu začudnog prostora objedinjenog nostalgičnom, nemarno razvučenom svjetlosnom trakom. “Pogled je ponekad poput zrcala čija se pozadina neprestano produbljuje da bi me razdvojila od onoga što vidim.” Izlog nekog pariškog dućana definira izduljena neonska svjetiljka čiji okvir gotovo ne zamjećujemo. U unutrašnjosti, pogled istodobno privlače dva izvora svjetla, jedno bliže i drugo u pozadini prostorije gdje detalji i raspored namještaja stvaraju iluziju doma ili ureda, odnosno prostora neopterećena komercijalnom funkcijom. Nju otkrivamo tek pozornim gledanjem, uočavanjem gotovo neraspoznatljivog natpisa soldes na staklu. Izlog funkcionira poput zaslona na spoju unutrašnjeg i vanjskog prostora, podržavajući nesigurnost u njihovu stvarnost.

Pozadina unutrašnjosti miješa se s odrazima eksterijera, nekoliko planova tipičnih pariških fasada i naziva ulicâ. Što ga je točno ponukalo da snimi ovaj prizor i zašto se usred tog vizualnog kaleidoskopa odlučio izmaknuti od osvijetljene osi i dodati svoj odraz za vrijeme okidanja? Je li objašnjenje možda na tragu spomenutog produbljivanja koje autora – pa i gledatelje – razdvaja od onoga što vide? “Ponekad nemamo više ništa za razumjeti: dovoljno je vidjeti; ali vidjeti znači razumjeti sve što vidimo: razumjeti u prisutnosti.” Jednim od rijetkih prizora snimljenih izvan urbanog konteksta prevladavaju tratine i raslinje koji omeđuju nečija imanja. O samome mjestu ne doznajemo mnogo: iskustvo nas uvjerava kako se radi o raskrižju u nekome zaseoku. Jedna od cesta, s dvije strane omeđena mrežom razvučenom među tankim metalnim stupovima, dijagonalno se približava dopirući preko sredine kadra. Pozicija snimatelja, čiji pogled bez pogovora preuzimamo, dovodi nas u nedoumicu radi li se o povišenu mjestu, nekoj vrsti nadvožnjaka ispod kojega cesta “nestaje”, ili nedovršenoj inicijativi mještana zaustavljenih na kraju puta koji dalje ne vodi nikamo.

Rasol ovakve aporije prepoznaje intuitivno, ne dozvoljavajući dugu, precizno razrađenu pripremu koja bi rezultirala konceptualnim snimkom s predumišljajem. U stanju smo podijeliti s njim nesigurnost u ono što vidimo, zadovoljni što dijelimo spomenutu prisutnost. Razmišljamo o svakidašnjim, gotovo nedužnim pojavama na koje nailazimo, pomacima u pogledima koji se događaju zahvaljujući neočekivanim pozicijama iz kojih gledamo. Sve što vidimo na Rasolovim fotografijama obično je i postoji u stvarnome svijetu. Jednostavnom umjetničkom gestom i percepcijom naše se usvojeno znanje o svijetu i mjestima mijenja, a ustaljena shvaćanja preispituju. Jesu li stečena saznanja pojednostavljeni modeli, dijelovi skraćene perspektive čiju smo cjelinu vremenom zapostavili, možda i zaboravili? Smještene na razmeđi između nečega i ničega, fotografije Jasenka Rasola nisu kritičke geste autora koji ne pristaje usvojiti ono što vidi. Poetske, senzibilne bilješke o viđenom svjedoče o njegovoj sposobnosti da izravnim vizualnim komentarima iskustveno progovori o mnogim aspektima kulturâ na koje nailazi. Jasenkovo istraživanje mjesta, slika, krajolika i interijera složena je intervizualna (auto)biografija koju postupno, bez velikih ambicija, gradi tijekom kreativnog procesa. Skupljajući prizore strukturira priču o sebi, svom načinu gledanja i potrebi da viđeno podijeli s drugima.

130,00 kn 91,00 kn

Nema na zalihi

SKU: 9789537355302 Kategorija:

 

Sandra Križić Roban

Dimenzije 20 × 23 cm
Dimenzije 20 × 23 cm
Autor

Rasol Jasenko