Književna kritika romana Thomasa Bernharda ” Brisanje. Raspad”

Onečišćeno gnijezdo

Thomas Bernhard, “Brisanje. Raspad”, s njemačkoga preveo Sead Muhamedagić; Meandarmedia, 2011.

Tek nakon što je 1988. bečka praizvedba njegova komada “Trg heroja” ispraćena četrdesetpetminutnom kakofonijom aplauza, zvižduka i bučnoga negodovanja, Thomas Bernhard se oporučno odlučio na onu čuvenu “postumnu literarnu emigraciju”: zabranio je igranje svojih drama i objavljivanje novih izdanja u Austriji na sedamdeset godina, sve dok ne isteknu autorska prava.

Umro je samo tri mjeseca kasnije, a sada, u hrvatskome prijevodu njegova posljednjeg za života objavljenog romana “Brisanje. Raspad”, možemo iznova naići na književne tragove obostrane mržnje jednoga od najznačajnijih dvadesetstoljetnih europskih pisaca i malograđanski licemjernoga miljea koji ga je ogorčeno nazivao “onečišćivačem vlastita gnijezda”: “U Austriji neograničeno vladaju nacionalsocijalističko-katoličke odgojne metode”, piše on, sredinom osamdesetih, “a tko god tvrdi nešto drugo, lažac je i ignorant istodobno, a i zakoni ove zemlje nisu također ništa drugo nego nacionalsocijalističko-katolički zakoni sa svojim pogubnim i uništavajućim mehanizmom djelovanja. To je austrijska istina. Austrijski je čovjek po prirodi skroz-naskroz nacionalsocijalističko-katolički, branio se on od toga koliko mu drago.” I tako dalje, i tako dalje.

Umijeće pretjerivanja

“Brisanje” – osmi naslov objavljen u ediciji Bernhardovih djela čije je izdavanje zagrebački nakladnik Meandarmedia započeo još 2003. u jednoj od zasigurno najznačajnijih ovdašnjih recentnijih prijevodnih inicijativa – nastavlja se, kao što čitatelji(ce) ranijih piščevih tekstova, uostalom, mogu naslutiti već iz ovoga kratkog isječka, na ključne formalno-poetičke linije autorskoga opusa dosljednošću Kniferovih meandara; troma, hiperesejizirana naracija pulsira hipnotičkom repetitivnošću motiva, dok zaoštrena hiperbolizacija istodobno provocira i nasmijava: “Svoje umijeće pretjerivanja školovao sam do te mjere da se bez okolišanja mogu nazvati najvećim umjetnikom u pretjerivanju koji mi je poznat”, stoji gotovo kao autopoetički komentar cjelokupnoga Bernhardova opusa. A još i više nego u ranijim djelima, pripovjedno-propovjednu mašinu “Brisanja” pokreće rad binarnih opreka, neprestano radikaliziranje iskaza kontrapunktiranjem likova, odnosa, situacija.

Karakterističan, grafički monolitan tekst – bez cezura, odlomaka, paragrafa – ovdje je ipak podijeljen u dva dijela; prepoznatljiva je ostala “posredovana naracija”, pa prva i posljednja rečenica gotovo šest stotina stranica opsežnoga romana, trećim licem pripovijedanja, u formi izvještaja uokviruju solilokvij glavnoga lika, Murnaua, sofisticiranoga, visokokultiviranog erudita i kozmopolita koji je raskinuo većinu veza sa svojom imućnom obitelji, Crkvom i zemljom pa iz austrijske provincije otišao živjeti u Rim. Sada, međutim, brzojavom doznaje za pogibiju roditelja i brata u prometnoj nesreći i vraća se kući, na sahranu; tamo ga dočekuju dvije sestre, rimski nadbiskup – i dugogodišnji majčin ljubavnik – Spadolini, potom viđeniji eksponenti lokalne zajednice koji su, međutim, uglavnom i nekadašnji očevi suborci iz nacističke armije…

U ovaj se narativni okvir onda, iznova i iznova, ekstenzivno upisuje Murnauova rigorozna, bespoštedna, neumoljiva de(kon)strukcija malograđanskoga privida ugledne obitelji i, šire, cjelokupnoga društva koje podmuklo i naizgled neprimjetno abolira vlastita, ne tako davna zlodjela; eto već i tu sasvim dovoljnoga razloga za objavljivanje Bernharda u Hrvatskoj, danas.

Činovnička književnost

Ali, on želi izbrisati još i više od ovoga: vehementna antimodernistička osuda obrušava se na razvoj tehnologije i na doba tehničke reprodukcije, na prakse socijalne standardizacije i na vladajući “pseudosocijalizam”, na medije; temeljita revizija njemačkoga književnog kanona uklanja otamo i Thomasa Manna i Roberta Musila i sve ostale koji pišu “jadnu činovničku književnost”, da bi se sačuvalo mjesto tek za rijetke, poput Franza Kafke – “koji je stvarno bio namještenik, ali jedini nije pisao namješteničku i činovničku književnost”; u konačnici, strada i cijeli njemački jezik, kao sasvim nedorastao ozbiljnome mišljenju…

Radikalnost stavova u Bernhardovim djelima – ono što prvo upada u oči pri čitanju, ono zbog čega je, naposlijetku, oporučno napustio kulturnu sredinu u kojoj je radio – ipak je samo ulaz u izrazito kompleksan romaneskni svijet; “Brisanje”, tako, već na drugi pogled nudi fascinantno razuđeno polje mogućih čitalačkih ulazaka u tekst. A kako se aktualna, postjugoslavenska književnost u nekim od svojih najzanimljivijih trenutaka nastavljala upravo na Bernhardovo pisanje, nije neutemeljeno očekivati kako ćemo tragove tih čitanja, zahvaljujući baš ovome prijevodu, otkrivati u djelima koja tek trebaju biti napisana.

Izvor: Novosti

, Datum objave: 06.08.2011.

, Piše: Boris Postnikov

 

 

Novi list: Thomas Bernhard - "Bisanje. Raspad"

23/08/2011

Endre Kukorelly: O čemu govorimo kada pišemo o komunizmu?

23/08/2011