F. M. Dostojevski (1821-1881), odrastao u obitelji liječnika, studirao na Vojnoj inzenjerijskoj akademiji u Peterburgu. Pripadao krugu utopijskih socijalista okupljenih oko Butašević-Petraševskog te kao subverzivni element osuđen na smrt, ali je u zadnji čas kazna zamijenjena zatvorom i progonstvom u Sibir. U Peterburg se vratio 1859. Djelovao je kao profesionalni književnik, a zajedno s bratom izdavao je časopise “Vremja” i “Epoha”. Kao publicist polemizirao je s utopijskim socijalistima Černiševskim i Dobroljubovom te s anarhistima koji su se borili protiv carske vlasti. Kao ideolog zastupa panslavizam, u kojemu glavnu ulogu daje ruskome narodu, držeći ga narodom-bogonošcem, predvodnikom ostalih slavenskih naroda. Mnoge ideje i poglede ugradio je u svoje romane, koje odlikuje složena struktura, izražena psihološka dimenzija i mogućnost različitih interpretacija prezentiranog (polifoničnost). Romani imaju stvarnu životnu podlogu, tj. dogadjaji i sudionici imaju svoje zbiljske prototipove, fabule su zanimljive i zaokružene, a psihološki, filozofski i religiozni slojevi pridaju im univerzalnost i težinu. Poniranjem u čovjekovu psihu, istraživanjem tamnih i iracionalnih momenata počesto stvara učinak fantastičnosti stvarnoga svijeta. Otuda dolazi i njegova sklonost prema ekstremnim mjestima čovjekova obračuna sa životnim problemima — zatvorima i sudnicama. Najpoznatija djela su mu romani Braća Karamazovi (Brat’ja Karamazovy, 1879-80), Bijedni ljudi (Bednye ljudi, 1845), Zločin i kazna (Prestuplenie i nakazanie, 1866), Idiot (1868) i Bjesovi (Besy, 1871-71).
