U izostanku istine (a nije da je Slavko nije dosad tražio) postoje njezini fragmenti: postoje sive zone osobne povijesti koje vape za krupnim planom koji će u prostore produktivnog sjećanja upisati ljudsko biće s imenom i prezimenom. U ovom slučaju, pjesnikova dvojnika: isto Slavka i isto Jendrička. Jer, ova je knjiga, kao možda niti jedna njegova dosad, tako izravno o njemu. Obraća nam se subjekt koji, izbačen iz sisačkih kavana, u tom gradu teške industrije, nakon zasad konačnog udomljenja u susjedstvu pčela, sjenica i bumbara više "suvereno ne gleda(m) u vis". Jer, "posao je inženjera" ionako samo "koloniziranje zvijezda".
Ovakav udar mentalnim šrafcigerom u onaj dio Kantovog imperativa koji se odnosi na zvijezde i nebo nad nama ne poništava sklad prirode: one humane i one oko nje. Dapače: dajući primat udomljenju, Jendričko se, u svijetu lišenom iluzija, opredjeljuje za onaj početni dio imperativa: za moralni zakon u nama! Do savršenstva svjestan osobne nesavršenosti koju poput kućice na leđima upornošću puža pronosi kroz život, Jendričko prostor ja proglašava jedinim mogućim prostorom slobode. Kako one osobne, tako i slobode svijeta. Jer, ne radi se o "inženjeru" kolonizatoru; radi se o "samoukom astronautu" kojemu se "još ponekad / potkradaju djetinjarije" i koji, njima osnažen, još uvijek (katkad) želi "nebo učiniti boljim". I to mu, u nesputanom prostoru kondicionala na kojemu se zamišljaj i zasniva, ovdje polazi za rukom.
( iz kritike Nikole Petkovića )
