Trenutno pregledavate In memoriam: Aleš Debeljak (1961-2016)
  • Kategorija objave:Novosti

Život prema drugome

Aleš Debeljak 1961-2016

debeljak

 

S police sam spustio dvadeset knjiga Aleša Debeljaka, siguran da to nije ni približno sve što je objavio. Nije čak niti sve što imam, iako ne znam gdje su druge, valjda posuđene, sad kad sam prisiljen odvrtjeti trideset i dvije godine osobnog prijateljstva, i koju više književnog poznastva. Alešove sam pjesme, naime, po prvi put susreo na stranicama ŠKUCovoga literarnog zbornika broj 23, a prve sam preveo (moj drugi prijevod uopće) iz njegove knjige Zamjene, zamjene, objavljene u Pjesničkom almanahu mladih 1982. Od jedanaest zastupljenih autora zaustavio sam se na posljednjem, najmlađem, i tako otvorio put prema prijateljstvu koje je kontinuirano raslo, sa svakim susretom, sa svakom novom knjigom, sa svakom razglednicom koja bi stigla iz nekoga drugog kraja svijeta. Aleš Debeljak bio je jedan od najodanijih suradnika časopisa Quorum u osamdesetima, autor s čijom smo znatiželjom otkrivali mnoge stvari, preko koje smo komunicirali sa svjetovima koji su u vremenu bez interneta izgledali nedostižnima i dalekima, ali je sposobnost posredovanja teorijskih dometa postmodernizma ili literarnih prinosa američkih metafikcionalista često izgledala posve bliska i nekako domaća, jer je dolazila od Aleša. Slijedile su njegove pjesničke knjige: Imena smrti, Rječnik tišine (hrvatski prijevod 1989), Minute straha, Grad i dijete (hrvatski prijevod 1998), Nedovršene pohvalnice; Krijumčari (hrvatski prijevod 2011), paralelno i knjige eseja: Melankolične figure, Postmoderna sfinga, Tamno nebo Amerike, Sumrak idola (hrvatski prijevod 1995, 2002), Knjiga, križ, polumjesec, Balkansko brvno (hrvatski prijevod 2014) itd. Cijeli bismo tekst mogli posvetiti njegovoj bibliografiji, iz nje bi bilo posve jasno o kakvome je intelektualnom i literarnom rasponu riječ, no izvan toga bi ostalo previše stvari koje su obilježile prekratki život jedne iznime, strasne, dinamične i nevjerojatno otvorene osobnosti, iz koje se razvio otpor prema skučenosti i zatucanosti; prema ograničenjima kretanja i izražavanja, prema negiranju bogatstva razlika iz kojih je Aleš hranio cijeli svoj literarni i esejistički opus.

Njegov vjerojatno najpoznatiji esej Sumrak idola, objavljen na desetak jezika, a u kojemu Debeljak jezgrovito analizira vrijeme prije ratova na prostoru ex-Yu, i posve nemoćan pred njihovom brutalnošću i iracionalnošću (početkom 1991, kad još masovna ubijanja i razaranja nisu uzela maha, zajedno smo napisali izjavu protiv rata, koju su potom potpisale naše generacijske kolege iz Hrvatske i Slovenije, i koju su objavili gotovo svi hrvatski i slovenski mediji), ponudio je, prije svega inozemnoj javnosti, sliku razlike, drugi pogled na situaciju u prostoru kojim su zagospodarile «divlje horde» i pogazile svaku vrijednost proizvedenu iz razlike, iz dinamike neklišejiziranih mišljenja, iz popularne glazbe (na primjeru revolta Johnnyja Štulića), iz napetosti različitih poetika, umjetničkih tendencija, sportskih nadmetanja; naposljetku, iz dinamike krajolika i ljepota prirode, kojima se Aleš uvijek vraćao. Tu je priču nastavio i esejističkom knjigom Balkansko brvno, u kojoj se ponajprije bavi djelima pisaca «s Balkana» poput Danila Kiša, Davida Albaharija ili Aleksandra Hemona, pisaca na koje je u velikoj mjeri utjecalo i iskustvo egzila, a koji su, istodobno, Alešu kao autoru otvarali perspektive i približavali ga njegovom vlastitom poimanju zajedničkog prostora.

Kao sociolog, znanstvenik i sveučilišni profesor Aleš je bio podjednako kritičan prema zatvorenosti i ograničenjima malih sredina (i državica, naravno) baš kao i globalnim tokovima, s kojima smo u aktualnom vremenu suočeni. To se možda najjasnije vidi u jednoj rečenici iz opsežnoga intervjua koji smo objavili u časopisu Tema: «Pogledamo li jezičnu, etničku i vjersku sliku velikih gradova između Baltika i Jadrana, od Rige do Rijeke, prije sto godina i danas, primijetit ćemo da su i Vilnius i Varšava, i Krakov i Prag, i Budimpešta i Ljubljana i Zagreb potkraj imperijalnoga razdoblja, pa čak i na kraju Prvoga svjetskog rata, bili znatno raznolikiji prostori nego što su danas. «

Odnos prema drugome, pogled u drugoga, dijalog s drugim: to su, u najgrubljim crtama, životna i literarna uporišta Aleša Debeljaka, na koja vrlo izravno upućuje u gotovo svim svojim knjigama, koje započinju posvetama drugome: tebi, naravno; tebi, još uvijek; tebi, skoro bezuvjetno; za vas…, uz izravne posvete najbližima: Erici, koja želi razumjeti, djeci, roditeljima…

Aleš Debeljak živio je punim, dinamičnim, strasnim životom, za sebe, ali u odnosu prema drugome, i bez toga on nije vidio smisla života i javnog djelovanja.

Gomila njegovih stihova i jednako toliko esejističkih rečenica govori o tome, uza sve privatne trenutke koje nam je posvetio i na koje nas je podsjećao. Bio je od onih prijatelja koje nisi morao viđati svakoga dana, kojega ponekad nisi vidio godinama (kao kada je nekoliko godina proveo u Americi i doktorirao na Maxwell School of Citizenship, Syracuse University, New York) , a svaki je susret izgledao kao da ste se vidjeli jučer popodne, ili jutros na tamvajskom stajalištu.

Za svoj je rad dobio sve važnije slovenske književne nagrade, a nagrađivan je jednako tako u regiji i inozemstvu. Od svih stvari koje sam znao o njemu, uvijek kada smo se vidjeli, na brzoj kavi u Zagrebu ili kratkoj šetnji uz Ljubljanicu, posebno me zaokupljao podatak da je Aleš bio pionirski prvak Jugoslavije u judu. Možda i zato što preda mnom sada stoji njegova posljednja knjiga Kako postati čovjek, kojom – kako mi je napisao u posveti – želi «da ga upoznam u vremenu kada se još nismo poznavali». Riječ je o Alešovoj poetskoj verziji dječje enciklopedije, koja ga je posebno veselila i koju je posvetio «svojoj voljenoj djeci».

Uvijek iznova zaprepasti kako tragičnost nekoga života otvori put drugim značenjima. Aleš je baš to, znamo iz svega što je napisao, najviše volio.

Branko Čegec