Nora Verde: “Posudi mi smajl” na Jutarnji.hr

Pušim travu. Volim žene. I ne navijam za Hajduk

Nora Verde pseudonim je iza kojega se krije autorica koja je pod svojim imenom objavila nekoliko zbirki poezije i jednu publicističku knjigu. Podrijetlom je iz Dalmacije, živi u Zagrebu, bavi se novinarstvom, ima trideset i nešto godina i to je uglavnom sve što o njoj smijete znati. Nora Verde, pak, koja je autorici posudila ime, a i vizualni identitet, napisala je jednu nekonvencionalnu knjigu, promovirala je, dala neke intervjue, otvorila svoju Facebook stranicu i čini se da joj ide posve dobro. Knjiga “Posudi mi smajl” zaživjela je, za sada prije svega u tzv. supkulturnim krugovima, kao svojevrsno dobrodošlo osvježenje, dok je oni oficijelni(ji) čitaju kao šokantnu prozu s margine.

Poput dnevnika

Kontroverze oko proze Nore Verde ne tiču se samo činjenice da imamo posla s još jednim književnim pseudonimom, već prije svega tematike, ali i načina na koji autorica konstruira svoj prozni tekst. Premda se na nekoliko mjesta koristi žanrovskom odrednicom roman, točnije je “Posudi mi smajl” nazvati nekom vrstom žestoke ispovjedne proze, strukturirane kao dnevnik, zbog čega zapisi nemaju linearnu vremensku i prostornu logiku. Pripovjedačica je pripadnica autsajderske generacije, one koja je svoje formativne godine provodila u atmosferi rata, postraća i inih svinjarija, a u svemu tome vlastitim svjesnim izborom nije pristajala biti dijelom mase, već je birala svoj manjinski i teži put.

Sjetna i emotivna proza

Rezimiranje prošlosti i opisivanje glavnih egzistencijalnih točaka sadašnjosti jedne lezbijke u ranim tridesetim, iza koje je eksperimentiranje s drogama, tulumaranje po studentskim domovima, “autanje”, selidbe po podstanarskim stanovima i nezadovoljstvo novinarskim poslom u sustavu korporacija – to su glavne okosnice ove na trenutke žestoke, a na trenutke sjetne i emotivne proze u kojoj naoko snažna i bijesna pripovjedačica otkriva i svoju krhkost. Pripovjedačica ove proze je “iščašena eskapistica” i uglavnom u “ciničnom moodu”, a najindikativnije se autoportreira na sljedeći način: “Pušim travu. Volim žene. Ne navijam za Hajduk. Ne jedem bijeli kruh. Ne idem u crkvu ni nedjeljom ni blagdanima. Prezirem hitove Miše Kovača. Ne, Dalmacija, definitivno nije bila mjesto za mene”. Upravo stoga svoje privatno utočište pronalazi u popularnoj kulturi, čijim je citatima i referencama posve premrežena njezina proza, ljubavi s Malom i ispisivanjem teksta koji se bazira na brojnim šokantnim ili barem “opasnim” motivima od kojih su neki strateški korišteni i da namjerno provociraju, a baš takvi knjizi u cjelini daju odrednicu “vruće robe”. Premda, “Posudi mi smajl” nije knjiga s predumišljajem, ona je prije proizvod “jebene lakoće postojanja, kreativnosti i čulnosti”, ako biste o tome pitali autoricu.

Provokativnost jezika

“Posudi mi smajl” nije sređena, ni genijalna knjiga; ima u njoj nedostataka, raspršenosti i boljih i lošijih dionica i cijela zapravo funkcionira kao pravi primjerak nekakve underground književne vrste. Nije ona ni za olako smjestiti u ladicu lezbijske proze, premda se na takvim motivima uglavnom bazira. Njezina je “jačina” u provokativnosti jezika, tematike i vizure iz koje pripovjedačica promatra svijet, točnije hrvatsku stvarnost, bolno je točno detektirajući kao mjesto na kojem je još uvijek poželjni prototip intelektualca – Ivica Kičmanović!

Autor: Jagna Pogačnik

Link na prilog na Jutarnji.hr

Mario Suško - pola stoljeća književne djelatnosti!

02/02/2011

Knjiga dana - Kemal Mujičić Artnam: "Vrijeme za ljubav"

02/02/2011