Krešimir Rogina: Život nije ispeglan, zbog toga i gradim šarene kuće

Poznati arhitekt dobio je narudžbu da projektira kuću za supružnike i s njima je na tom projektu radio nekoliko mjeseci. U jednom trenutku rekao im je da ono što trebaju nije kuća, nego rastava i, naravno, izgubio narudžbu. Riječ je o arhitektu Cedricu Priceu .

Je li arhitekt danas i psihijatar i producent i menadžer? Slika nikad nije bila toliko izmijenjena kao u posljednje vrijeme. Promijenjene uloge u svojoj novoj knjizi “Arhitektonski fokus”, u izdanju Meandarmedije, analizira Krešimir Rogina, a Cedrica Pricea navodi kao jednog od svojih duhovnih očeva, uz  Franu Gotovca, Radovana Ivančevića i Ranka Radovića Ranka Radovića  .

U Rogininoj se knjizi mogu pronaći važne arhitektonske pojave sagledane u širem kontekstu: od arhitekture prostora za chill out, preko veze između sazrijevanja našeg arhitektonskog studija UP i Tarantinova ”Pulp Fictiona”, između   Barbarelle i arhitekture futurizma, Playboyevih zečica i  Reynera Banhama, do kuće Carla Scarpe  u Toskani i Monice Vitti.

‘Knjige su prespore, ali traju duže od arhitekture’ naslov je uvodnog poglavlja vaše knjige u kojemu objašnjavate zašto jedan arhitekt uopće ima potrebu za pisanjem. Pa, zašto?

– To je pitanje vokacije generacije koja nije bila spremna na šutnju.

U knjizi je i 11 intervjua sa svjetski poznatim arhitektima, među kojima je i Peter Eisenman od kojega ste dobili ideju za naziv uvodnog poglavlja. On je izjavio kako bi radije izabrao da njegova knjiga izađe u Zagrebu, nego da ovdje gradi kuću. Provokacija?

– I da i ne. Pokušavao sam mu podmetnuti da je u svojem govoru na Venecijanskom bijenalu bio populističan, ali on to odbija. Zvijezde su, kaže, Frank Gehry i ZahaHadid, a on će biti zvijezda za 100 godina jer su njegove ideje provokativnije, ne nužno i bolje. Pa tako i ideja o knjigama koje traju dulje od arhitekture.

Biste li vi radije imali bestseler u Americi ili veliku kuću u New Yorku?

Oboje.

Morate odlučiti.

Ipak kuću.

U knjizi ima i mnogo vaših kolumni, od kojih su neke upravo iz Jutarnjeg lista, ali i iz stručnih časopisa poput Arhitekture. Koliko su različiti pristupi u tekstovima? Podcjenjujemo li općenito danas čitatelje?

– Ne. U dnevnim novinama danas ima vrlo kvalitetnih tekstova. Ljude ne treba podcjenjivati, ali im ne treba servirati ni hermetičnu priču u kojoj vam je jedini cilj da izgledate jako pametno. Uvijek sam pokušavao pisati tako da tekst bude probavljiv, a da ideje u njemu nisu šuplje. Tekstovi u Čovjeku i prostoru te Arhitekturi su zgusnutiji. Za dnevne sam novine promijenio stil, ideje su pročišćenije. Ne pišem za ljude koji znaju što jedem za doručak. Moji tekstovi žele doći do one publike do koje inače ne bi doprli.

Upravo zato stavljate arhitekturu u širi kontekst?

Arhitektura nije hermetična, ona je i otvaranje prostora. Nema, na primjer, boljeg prostora u Zagrebu od Krešimirova parka. U gradu ste, a zapravo u prirodi; u otvorenom, a zapravo u zatvorenom. Čudi me što taj ambijent nije svrstan u nedavno objavljen Vodič po Zagrebu Aleksndra Lasla.

3LHD u intervjuu u vašoj knjizi navode za sebe da su producenti, Randić i Turato menadžeri, a Cedric Price je očito u jednom trenutku bio psihijatar. Uloga arhitekta u posljednje se vrijeme promijenila. Pa, koja je njegova nova uloga?

– To samo pokazuje otvorenost arhitekata i činjenicu da arhitektura nije samo građenje, nego je to širi pojam. Uloga arhitekta kasno se pojavila. Danas je on oblikovatelj problematičnih situacija. Za one koji su gradili Panteon tvrdi se da su bili zidari, a ne arhitekti. Mislim da se cijela percepcija arhitekata promijenila 60-ih godina. Le Corbusier, tip arhitekta iz prethodne generacije, nosio je odijelo od tvida i naočale s čvrstim okvirom te je pućkao lulicu nad svicima nacrta. A onda se pojavljuju neki hipiji koji su već konceptualni umjetnici, primjerice Coop Himmelblau. Počinje crossover, bitna je ideja, važno je unapređenje, ne više toliko je li to nešto napisano ili sagrađeno

Najviše vas je odredila pop-kultura?

– U tadašnjoj Jugoslaviji, u kojoj je bila poluotvorena situacija, za razliku od ostatka Istočnog bloka iza željezne zavjese, utjecaj pop-kulture sa Zapada bio je jako važan. Mi smo djeca medija. Kad se pojavila knjiga ‘Pop-dizajn’ Nigela Whiteleyja, dokazala mi je da sam u pravu. Mlad čovjek treba podršku u svojem razmišljanju pa mi je ta knjiga došla kao naručena. Ugledao sam je za 1. maj 1988. u jednoj bečkoj knjižari, kupio je, progutao u nekoliko dana i shvatio da je to – to. Nisam lud.

Vi ste jedan od rijetkih naših arhitekata koji su sami projektirali kuću za sebe, u kojoj i razgovaramo, na zagrebačkom Trnju. Život na Trnju u svojoj knjizi točno opisujete: ovdje vladaju dogradnje i pregradnje, ali i ‘preplet neobičnih sudbina’.

Kuću sam napravio zajedno sa suprugom. To je, zapravo, čin jedne hrabrosti i mislim da nismo pogriješili.

Što s Trnjem? Zadržati arkadijsku idilu privatnog stanovanja o kojoj pišete u knjizi?

Trnje je princip horizontalno rasprostrte zajednice, koji postoji u svim velikim gradovima. Iako je doživjela najveći atak kroz sve urbanističke planove, ona se uspjela održati. A u gradu nemamo niti jedno novo planirano obiteljsko, individualno stanovanje. Gradovi se mijenjaju, oni su živa bića. I kuće bi trebale biti životnije. Nedavno smo održali predavanje na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu gdje su nas pitali zašto je svaka fasada naše kuće za stradalnike Domovinskog rata u Vukovaru drugačija. Pa, život nije popeglan, on je kompleksan. Ni čovjekovo tijelo nije isto sa svih strana.

Već dugo radite s Vinkom Penezićem. Kako izbjeći ‘bračnu monotoniju’?

Naša različitost je naša prednost. Zajedno radimo od studentskih dana, od 1979. kad smo sudjelovali na prvom natječaju. Jao, koliko je to puno godina… 32.

Shigeru Ban kaže da ono što Rem Koolhaas zamisli, japanski arhitekti kopiraju i sagrade prije njega. U njihovu slučaju to nije kopija tuđeg rada, nego samo uzor. Kako uopće danas u globalizaciji spojiti različite kulture?

– U dvijetisućitima je japanska arhitektura počela gubiti supstancu, autentičnost. Medijateka Toya Ita  postala je kuća superstar, a veliku je ulogu odigrao i globalni utjecaj Kazuyo Sejime. Shigeru Ban je jedan od rijetkih Japanaca koji su drugačiji. Problem svjetske arhitekture, općenito, danas je u komercijalizaciji.

Građevine sve više nalikuju bočicama parfema. Kuće na tokijskom Omotesandu, koje se posvuda reproduciraju, više nisu spektakularne po svojoj strukturi ili prostornosti, nego po dizajnu. Predizajnirane su. Jedna od najvažnijih uloga arhitekata danas stoga je vraćanje socijalnoj tematici, borba za svaki pedalj javnog prostora.

Na djelu je, kod nas pogotovo, vulgarni kapitalizam koji atakira na javni prostor, koji želi na Trgu bana Jelačića sagraditi neboder od 100 katova.

Autor: Patricia Kiš, Objavljeno: 07.07.2011, Jutarnji list

Thomas Bernhard - Šokantan obračun sa sobom i drugima

12/07/2011

Druga "Nepotkupljiva nagrada" ide bugarskom filmu "Misija London"

12/07/2011