Bebop

Daniil Harms zapisuje u svoj dnevnik: “A srce žudno hrli hicu. A grlo sluti britvu.”
Leonard Cohen pjeva i pita: “Tko jer je usamljen? Tko jer je zrcaljen? Tko porukom svoje žene? Tko jer ruka sama krene?”
A autor Savršenog metka u stomak kaže: “Na svakom žiletu piše da je život san.”
Da je Mehmed Begić ispisao samo ovaj stih, bilo bi to dovoljno i za čitav jedan život i za čitav jedan san. I za žilet po kojemu pleše onaj tko živi i onaj tko sniva.
Predrag Lucić

Saudade, blues, sevdah, rebetiko, duende… puno je krovnih odrednica pod koje bi se dao svesti poetički melankolizam Mehmeda Begića, premda nijedna od njih zapravo u potpunosti ne zaokružuje sve aspekte pjesnikove tekstualne potrage za esencijom naše egzistencijalne avanture. Kao predani i ozbiljni soul searcher u svijetu krajnje virtualiziranih i akceleriranih banalija, Begić se uistinu doima poput opasnog čovjeka. Ali tamo gdje je opasnost – kako nas je svojedobno podučio Hölderlin – tamo je i spas!
Damir Šodan

John Cage tvrdi da je “teško slušati muziku koja nam je poznata; sjećanje čini da smo svjesni šta će se u pjesmi dogoditi sljedeće.” Ta predvidivost ne dopušta nam da se prepustimo i da istu kompoziciju doživimo kao prvi put. Ili da je uopće doživimo. “Nekada se to ipak dogodi,” kaže Cage, “i tada učestvujemo u čudesnom.”
Mislim da se upravo to čudesno događa s Begićevim kompozicijama.
Semezdin Mehmedinović

Mešina poezija u mojoj glavi odjekuje poput zvuka usamljene, promukle, melankolične trube, čiju melodiju iz daljine donosi vreli hercegovački vjetar. Odjednom, čini mi se, kao da taj vjetar umine i ustupi mjesto tropskim besanim latinoameričkim noćima, ispunjenim nostalgijom i iskrenom brigom za budućnost čitavog čovječanstva. Težak je to teret. (…)
Ukratko: izvrsna zbirka i Meša je definitivno potvrdio i zapečatio da je jedan od najjznačanijih suvremenih pjesnika (svih generacija) “naših” prostora.
Bekim Sejranović