Pereira tvrdi

Tabucchi Antonio

15,79 

Meandarmedia 2014, cijena 119 kn
broširano, šivano

 

Pereira na portugalskom znači kruškovo drvo i, kao i sva druga imena voćki, prezime je židovskog podrijetla, baš kao što su u Italiji prezimena židovskog podrijetla imena gradova. Time sam želio iskazati počast narodu koji je ostavio dubok trag u portugalskom društvu i koji je u povijesti pretrpio velike nepravde. Ali još jedan razlog, ovaj put književne naravi, potaknuo me da odaberem to prezime: Eliotov mali intermeco pod naslovom What about Pereira? u kojem dvije prijateljice u razgovoru prizivaju tajanstvenog Portugalca po imenu Pereira o kojem se više ništa neće doznati. O svom Pereiri, međutim, polako sam doznao štošta. Za vrijeme svojih noćnih posjeta ispričao mi je da je udovac, da pati od srca i da je nesretan. Da voli francusku književnost, osobito katoličke pisce između dva rata, kao što su Mauriac i Bernanos, da je bio opsjednut smrću, da mu je najprisniji prijatelj bio franjevac po imenu otac António kojem se ispovijedao bojeći se da je heretik zato što ne vjeruje u uskrsnuće tijela.

Naposljetku, Pereirine ispovijesti i piščeva mašta pobrinuli su se za ostalo. Pereiri sam pronašao ključan mjesec u njegovu životu, vrući kolovoz 1938. Zamislio sam Europu na rubu katastrofe neposredno prije Drugog svjetskog rata, Španjolski građanski rat bio je u punom jeku i događale su se neke od najvećih tragedija naše nedavne povijesti. U ljeto tisuću devetsto devedeset i treće, kad mi je Pereira, sad već moj stari prijatelj, ispričao svoju priču, napokon sam je mogao napisati.

Antonio Tabucchi, Il Gazzettino, rujan 1994.

SKU: 9789533340630 Kategorija:

Opis

 

 

Author Picture

Tabucchi Antonio

1943

Antonio Tabucchi (1943-2012) jedan je od najvažnijih talijanskih pripovjedača druge polovice dvadesetog stoljeća. Od 1975. do danas, objavio je dvadesetak proznih, jedan dramski, te više esejističkih naslova. Njegove prve poznatije novele su Notturno indiano (1984) (Indijski nokturno, 2001), nakon kojih slijede romani Il filo dell'orizzonte (1986) te Requiem (1992) (Rekvijem, 2009). Istih godina Tabucchi objavljuje i neke od ponajboljih suvremenih novelističkih zbirki u talijanskoj književnosti: Il gioco del rovescio e altri racconti (1981) (Igra obrtanja: priče 2005), Piccoli equivoci senza importanza (1985), Donna di Porto Pim (1985), I volatili del Beato Angelico (1987), Sogni di sogni (1992). One tematski i poetički upotpunjuju i razrađuju problematiku iz romana, gradeći svoje fabule oko problema raspršenosti identiteta, relativnosti istine i nedohvatnosti zbilje. Romanom Sostiene Pereira (1994), (Pereira tvrdi, 2013), započinje razdoblje autorova eksplicitnijeg političkog i etičkog angažmana, koji je zamjetan i u romanima La testa perduta di Damasceno Monteiro (1997) (Izgubljena glava Damascena Monteira, 2012) i Tristano muore. Una vita (2004) (Tristano umire. Jedan život, 2007). Dodatno se etička problematika potvrđuje autorovim istupima u talijanskom javnom životu posljednjih godina, dio kojih je zabilježen u zbirci eseja pod naslovom La gastrite di Platone (1998), proizašlim iz polemike što ju je Tabucchi vodio s Umbertom Ecom, na temu uloge intelektualca u političkom i javnom životu. Tabucchi je također vrstan znalac portugalske književnosti: obiteljski život veže ga uz Portugal, a istodobno predaje portugalsku književnost na fakultetu u Sieni i prevodi portugalsku poeziju na talijanski. Osim toga, Tabucchi je na portugalskom napisao i objavio roman Requiem, te knjigu intervjua. Posebno mjesto u njegovim talijanskim tekstovima pripada liku i djelu portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe: on je prisutan kao lik u jednom od dva Tabucchijeva dramska monologa, objavljena pod naslovom I dialoghi mancati (1988) (Neostvareni dijalozi, 1996), talijanski autor posvećuje mu i knjigu eseja Un baule pieno di gente (1990) te biografsku fikciju Gli ultimi tre giorni di Fernando Pessoa (1994). Budući da ga smatraju jednim od važnijih europskih pisaca današnjice, Antonio Tabucchi je dobitnik brojnih međunarodnih nagrada i odličja, a knjige su mu prevedene na više od 30 svjetskih jezika. Po nekim romanima te pripovijetkama filmove su snimili Alain Corneau, Fernando Lopez, Alain Tanner, Roberto Faenza i Massimo Guglielmi.