Back Cover
Sadržaj

Ponornice

Što su ponornice u zemljopisu, u poeziji? Ako ih se opisuje prema domaćim prilikama, može se reći da u nejednakim omjerima, dijelom ili cijelom dužinom, teku ispod zemlje kroz krški sustav i spajaju više razdvojenih područja koja zahvaljujući njima čine jedinstvenu cjelinu. Slikama i figurama dolazimo do onoga što se u Bagićevim Ponornicama razdvaja i spaja, vidi i ne vidi, vrtloži, nastaje i nestaje, što pristiže iz paradoksalnog uvjeta: šutjeti na sav glas! O čemu i kako šutjeti, pisati i pjevati na sav glas: „šutjeti kao što se jablani povijaju na sjevernom vjetru/ šutjeti kao intelektualci u predgrađima i diktaturama/ šutjeti na jeziku bogova i Sokratovu jeziku“. Složene u prividnom kronološkom nizu, redovito označene brojevima i ne uvijek naslovima, ponornice su domišljene kao pjesme, dnevničke bilješke, parafraze. Ali one su više od onoga što im je, oslanjajući se na upućenost i znanje, namijenio njihov autor: uzbudljive, neistražene, ozbiljne gnomske izreke, prepisani arhaični uzorci, otkriveni uzroci. Slagane su kao soneti, crteži, intervencije u drugom formatu, kao svjedočenja, komentari, uvidi, kao zaključci, potvrđivanja i rasuđivanja. Jezik i ne-jezik, ako je tako moguće misliti o granicama svijeta od Gorgije Leotinca, Sokrata do Kanta, od Goethea do Matoša, Tina i Aragona. Ponornice žive od različitih poticaja, slučaja i vijesti, od čitanja i bavljenja drugim tekstovima, čuvaju svoja i uzimaju imena drugih, istražuju vlastita potonuća dok traže izlaz na svjetlo dana. Imaju okus melankolije dok govore o gorčini nakon revolucije ili o odbijanju iznuđene angažiranosti, čuju se kao uznemirujuće vijesti i slušaju kao stišana „glazba podneva i činjenica“. Očekivano se poezija ponornica nadovezuje na pročitano, zagubljeno, zaboravljeno i sliči na dopisivanje, na palimpsest koji pulsira od užitka igre i grafičkog oblikovanja slova, riječi i značenja, složenih od preskoka, iznevjerenih očekivanja, od pitanja: „Ako ono o čemu govorimo ne postoji, možemo li uopće govoriti o onome što postoji?“ Ponornice započinju na prešućenim, iskorištenim mjestima, izranjaju kao poziv, vedra poskočica i pretvaraju se u narativ o relativnosti i prolaznosti vremena i njegovih parola. Nisu daleko od ironična uvida da „pisac treba kritičara/ koliko i plivač čizme“ i da se „kao i obično cijene se nove cipele i/ stari koraci“. Nastale između lingvistike i politike one su dnevnik samoće, radost pisanja i manifest slobodnog pisanja. Bagić je pjesnik koji se ne boji zaziva i vokativa, šume i zemlje, dok traži jedno od mnogih svojih „ja“, jezik mu je baš kao što govori o drugom: sladak, strasan i crn kao lastavica. Kad ga knjiga napušta, ne piše pravocrtno, ne od početka do kraja, ulovi jednog zeca u više grmova, ili više zečeva u istom grmu, kako navodi u jednom od citata, „često se krijepi na istim izvorima i tetura kakvim neprohodnim područjem i ne vodi računa o ulovu, nego o onome što se doznalo o istraženu teritoriju“. Kreni, čitaj! – može se viknuti, ali s ponornicama to nije dovoljno, nije sve. (Miroslav Mićanović)

110,00 kn

SKU: 9789533342948 Kategorija: