Thomas Bernhard – Šokantan obračun sa sobom i drugima

Kako o kulturološkome značenju kontinuiranoga objavljivanja djela Thomasa Bernharda (1931.-1989.) na hrvatski jezik možete pročitati u izjavama koje su za ovu prigodu dali Branko Čegec i Zvonko Maković, nedvojbeno dva najodgovornija čovjeka za činjenicu da imamo priliku čitati jednoga od ponajboljih europskih pisaca dvadesetoga stoljeća, potpisniku ovih redaka ne preostaje ništa drugo nego odmah se pozabaviti opsežnim romanom "Brisanje, raspad" ("Ausloschung.
Ein Zerfall", 1986.), kako to na ovitku ističe nakladnikposljednjim velikim proznim djelom Thomasa Bernharda.
Tek ćemo se za trenutak prisjetiti kako nam je biblioteka Djela Thomasa Berharda do sada ponudila sljedeće naslove: "Imitator glasova" (priče, 2003.), "Wittgensteinov nećak" (roman, 2003.) "Trg heroja" (izabrane drame, 2003.), "Podrum" (roman, 2004.), "Gubitnik" (roman, 2005.) "Midland na Stilfsu. Da" (proza, 2005.) i "Uzrok" (proza, 2007.). Ako do sada niste posegnuli ni za jednim naslovom ovoga pisca, "Brisanje, raspad" idealna je prilika za to jer u sebi sadrži sukus i životne i spisateljske filozofije Thomasa Bernharda. Na šestotinjak stranica ovoga romana čitamo, naime, nevjerojatno britko iznesene sve stavove koji su Bernharda učinili toliko kontroverznim spisateljem u njegovoj vlastitoj domovini Austriji, kritici čijega je mentaliteta posvetio tolike svoje stranice. Ili, bit ćemo posve izravni – u djelu Thomasa Bernharda najžešće napade trpe koliko geneza toliko i recidivi, kako to sam autor kazuje, nacionalsocijalističkoga duha i jednoga licemjernoga katoličanstva.

Austrijski mentalitet
No, gorespomenuto tek je jedan od elemenata koji ovu prozu čini tako veličanstvenom. Zamah, naime, kojim Bernhard diskurzivno raščlanjuje austrijski mentalitet nije ništa ino doli jedan nevjerojatan pothvat demobilizacije ljudskoga licemjerja općenito, uz sveobuhvatnu analizu europske i ne samo književno/filozofske misli. Bernhard je najzanimljiviji, a s tom smo rečenicom mogli i započeti ovaj tekst, kada ne generalizira, nego kada dirljivom analitičnošću secira pojedinačnu ljudsku prirodu, ali nikada ne u suhoparnim apstraktnim sferama, nego u konkretnim životima, sa svim svojim uzletima i svim svojim padovima. Također, kritičku analitičnost koju pokazuje prema svijetu što ga okružuje na još izravniji način iskazuje i prema samome liku, koji je u ovome djelu nositelj antitradicionalističke i antistereotipne modernističke s(a)vjesti u jednoj dirljivoj i na momente strahotnoj obiteljskoj priči/tragediji.

Odmetnuti sin
"Brisanje, raspad" priča nam, dakle, priču o sudbini i raspadu jedne imućne austrijske obitelji ispričanu kroz viđenje njezinoga odmetnutoga sina, a koji je imao nesreću na svojoj koži doživjeti sva pravila jednoga nimalo sentimentalnoga odgoja. Sina koji je i doslovno i simbolički odmetnut u svoju analitičnu, ali i samorazarajuću misao, svjestan činjenice da nas temeljno i najdublje određuje upravo ono protiv čega smo, cijelim svojim životom i mišlju, ustali. Ako je, dakle, obitelj kao temeljna jedinica društva ujedno i najpogubniji transmiter svih njegovih što svjesnih, što potisnutih trauma, tada je njezina razorna analiza upravo u ovome romanu dobila (i u kontekstu ne samo europske književnosti) neke od svojih najpotresnijih stranica. Potresnih zato što je Bernhard u stanju s nevjerojatnom psihološkom uvjerljivošću analizirati svoje likove, kao i iščitati društveno kontekstualne traume koje jedno društvo i nanosi i trpi onda kada po svojoj željenoj slici želi odgojiti vlastito pleme i obraniti njegove, tobože civilizirane, običaje.

Zašto smo takvi…?
Nimalo slučajno, ovdje su tema najvećega pripovjedačeva užasa upravo lovci i tzv. lovačka kuća, smještena unutar jednoga velikoga imanja, a ta ista lovačka kuća, također nimalo slučajno, mjesto je okupljanja, tijekom II. svjetskoga rata, svih unutarobiteljskih i lokalnih nacista. Kada se, nadalje, nojgorljivijim nositeljem nacionalsocijalističkih ideja ovdje imenuje vlastita majka, svjesni smo bolne beskompromisnosti kojom je Bernhard tako izravno pokušao odgovoriti na pitanje zašto smo takvi kakvi jesmo, pa bili Austrijanci ili ne, potpuno je svejedno. Atmosfera romana tako me je, možda posve krivo, a možda i posve ispravno, podsjećala na onu iz filmskoga remek-djela Michaela Hanekea "Bijela vrpca". No za razliku od filma, koji se u jednoj mikrozajednici bavi mentalitetom koji će stvoriti preduvjete za kasniji nacionalsocijalistički pakao, ovdje čitamo i o njegovu post festumu također u mikrozajednici u kojoj je zvijer preživjela. I premda se radnja Hanekeova filma zbiva znatno sjevernije od Rima, u kojemu glavni junak ovoga romana neprestano razmišlje o posjedu/zamku svojih austrijskih roditelja i vlastitome, nimalo veselome sazrijevanju, to rimsko sunce nimalo ne može odagnati srednjoeuropske magle i traume, a ključno pitanje koje si postavlja glavni lik romana zapravo je pitanje oportunosti ili ne – vlastitoga života.
I na kraju napišimo – ljeto je, naučeno maloumlje preporuča nam limunadu u čaši i na papiru, ali mora li biti baš sve tako? Limunadu može zamijeniti dobro vino, a laku literaturu, bar ponekad, pisci poput Bernharda. I ne zvuči li nekako lijepo rečenica, primjerice, "Toga sam ljeta, 2011., čitala/čitao Thomasa Bernharda"?

Delimir REŠICKI

"Tri konja" i "Krš.Povijest komonizma" u emisiji "Dobro jutro Hrvatska"

12/07/2011

Krešimir Rogina: Život nije ispeglan, zbog toga i gradim šarene kuće

12/07/2011