Pisac, novinar i izdavač José Eduardo Agualusa, rođen u Angoli 1960. godine, ima tri prevedene knjige na hrvatski jezik. Sysprint mu je objavio "Prodavača prošlosti", a Meandar romane "Žene moga oca" i "Tropski barok", i to u sočnom prijevodu Tanje Tarbuk. Agualusa ima vrlo komunikativan, ali i krajnje poetičan stil. Čitanje njegovih proza je poput slušanja Cesarije Evore. Daje maksimalan užitak, a nije prepatetično niti podliježe jeftinoj komercijalnosti. Živio je u Angoli, Portugalu, Brazilu, uživao literarne stipendije u Njemačkoj i Nizozemskoj.
Prije puta u Beograd, gdje će sasvim sigurno biti zvijezda sajma knjiga koji je ove godine posvećen literaturi pisanoj na portugalskom jeziku, Agualusa se susreo s čitateljima u Cro Art Photo Clubu u Zagrebu. Pitamo ga zašto u njegovim romanima ima tako puno glazbenih tema i glazbenika?
Afrička glazba
– Ja doista volim glazbu. Nisam glazbenik, ali puno radim s muzičarima. Prije sam, kao novinar, intervjuirao glazbenike, i to kako brazilske, tako i afričke. Imam i program na radiopostaji RDP koja se sluša u cijeloj Africi i tiče se glazbe svih afričkih zemalja. Stoga sam i upoznao puno glazbenika. A afrička je glazba najbolji dio afričke kulture. Ona je vrlo interesantna i suvremena. Poznato je da su Afrikanci muzikalni, ali i da vole glazbu, kao da i afrička glazba ima poklonike diljem svijeta. Afrička glazba utječe na druge, kao što i upija druge utjecaje. Afrička je glazba i jako različita od zemlje do zemlje. U Angoli sada ima izvrsnih glazbenika i izvrsne glazbe. Ona je vrlo slična brazilskoj glazbi, najviše od svih afričkih zemalja, i to zbog specifičnog latinskog osjećaja – kaže Agualusa, koji u svojim romanima redovito ima vrlo slikovite likove glazbenika. Ali i likove iznimno snažnih i zanimljivih žena.
– Točno je da imam likove snažnih žena. U Angoli postoji tradicija snažnih žena – kaže Agualusa, koji objašnjava da je piscima u Angoli teško objavljivati i prodavati knjige. No portugalski jezik otvara puno veće tržište u Brazilu i Portugalu, ali i drugim zemljama koje se služe portugalskim jezikom.
– Portugal nam je najveće tržište, a onda slijedi Brazil – kaže Agualusa. U knjizi "Tropski barok", koju je pisao u Amsterdamu i koja doista imponira baroknošću i po šarolikosti likova i tema spominje i bivšeg angolskog predsjednika i pjesnika Agostinha Neta. Angola i dalje prevodi Netove stihove na strane jezike, pa i na srpski u povodu nastupa u Beogradu.
Razmišljanje čitatelja
A što Agualusa misli o poeziji odavno pokojnog predsjednika i povijesnog vođe?
– Isto ono što misli i moj lik u knjizi. To nije dobra poezija, a mi u Angoli imamo dobrih pjesnika, ne puno, ali ih imamo. Sada će na sajam u Beograd doći angolski ministar kulture, i to s udovicom Agostinha Neta – kaže Agualusa, koji tvrdi da je i "Tropski barok" politička knjiga, kao što su i druge njegove knjige političke.
– U "Tropskom baroku" jako sam kritičan prema vlasti pa se možda vladi to i ne sviđa. Ako želite biti ozbiljan pisac, morate biti kritični. Knjiga je za mene prostor mišljenja, i to nezavisnog. Prostor koji i čitatelje treba izazvati na razmišljanje jer inače nema smisla – kaže Agualusa, koji je u svakom svom romanu poput nekog starinskog štafelajnog slikara kadar naslikati veliku kompoziciju prepunu radnje, strasti i osjećaja.
