RAZGOVOR KNJIŽEVNIK DAMIR MILOŠ

Istinski autori i istinski čitatelji žive u dva odvojena svijeta

Poput mnogih pisaca, i Miloš ima zanimljivu biografiju – radio je u Centru SUVAG, bio asistent na Odsjeku fonetike Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, pa profesionalni jedriličar i instruktor jedrenja, a sada je samostalni umjetnik.U izdanju Meandra upravo mu je izašla nova knjiga, roman »Pisa. Povratak«

Književnik koji plovi i jedriličar koji piše, Damir Miloš (Opatija, 1954.) do sada je objavio 17 djela, među kojima su neka, poput »Bijelog klauna«, obavezna školska lektira. Kao profesionalni jedriličar napisao je i nekoliko knjiga o jedrenju. Miloš je i pokretač te glavni urednik elektronskoga časopisa »Morsko prase«, na kojem se može naći sve što se odnosi na jedrenje.

Poput mnogih pisaca, i Miloš ima zanimljivu biografiju – radio je u Centru SUVAG, bio asistent na Odsjeku fonetike Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, pa profesionalni jedriličar i instruktor jedrenja, a sada je samostalni umjetnik koji kao vanjski suradnik predaje filozofiju umjetnosti na Akademiji primijenjene umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.

U izdanju Meandra upravo mu je izašla nova knjiga, roman »Pisa. Povratak«, posljednji dio trilogije što ju još čine romani »Smetlar« i »Cesta«.

Premda ste poznati kao zakleti protivnik fabule i tečne naracije, u svojoj novoj knjizi kao da ste malo »pritegnuli uzde«, zbog čega se ona i čini prohodnijom od ostalih iz iste trilogije.

– Drago mi je što vam se »Pisa« čini prohodnijom od »Smetlara« i »Ceste«. To samo znači da je zajednički napor (vas kao čitatelja i mene kao autora) urodio plodom. »Smetlar« i »Cesta« pripremili su teren za »Pisu«, a čitljivost ili lakša prohodnost »Pise« mogla bi biti potvrda uspješnosti same pripreme. Nakon ispisivanja te trilogije još sam uvjereniji da je fabula glavni protivnik književnoga stvaralačkog čina, i nadam se da joj u »Pisi« nisam dao odveć prostora. Moja je intencija bila da joj ponudim nekakav prostor koji će, naivna kakva jest, fabula htjeti ispuniti – ne shvaćajući da je to za nju smrtonosna zamka.

Ako je fabula, kako kažete, glavni protivnik književnog stvaralačkog čina, što je onda za taj čin bitno, tko je onda njegov »saveznik«?

– Saveznik stvaralačkog čina, književnoga, jest iskren odnos autora prema samome sebi, prema vlastitom djelovanju. Biti iskren znači priznati samomu sebi da li ima smisla i dalje pisati, jer ispisivati isti sadržaj na različite načine – besmisleno je. Fabula, kao ono što se do u beskonačnost umnožava, ne priliči iskrenom odnosu autora prema samomu sebi. Ili, autor mora jednostavno priznati da nije autor, već pisar. On prepisuje ono što vidi oko sebe i onda to uobličava u nekakvu knjigu. Jasno, njegova je zasluga da je to »lijepo« opisao, ali to ne prelazi doseg Platonova shvaćanja svijeta.

S obzirom na to da je pisanje za Vas istraživanje, do kojih ste spoznaja došli ispitujući mogućnosti književnoga teksta?

– Pa, teško bi mi sada bilo nekim redom posložiti sve ono do čega mislim da sam došao, jer to zahtijeva nekakav manifest. A za objavu manifesta neke mi stvari još nisu potpuno jasne. To znači da nastavljam pisati. U svakom slučaju ostajem pri tvrdnji da je pristajanje na gramatiku bilo kojeg jezika ustvari pristajanje na ispisivanje unaprijed zadanog sadržaja. Je li taj sadržaj već netko »opisao«, »ispisao« ili bi ga tek trebalo napisati – svejedno. Sve je to već sadržano u nečemu što se zove jezik definiran postojećom gramatikom.

Iz toga proizlazi da je autor taj koji mora odlučiti da neke priče neće ispisati, da se mora odreći pisanja jer bi to bilo jednostavno opisivanje, dakle ne bi bio stvaralački čin ma kako bilo lijepo to nešto opisano. Autor mora prepoznati knjigu koju neće ispisati.

Kako se u svemu tome snalaze čitatelji?

– Na žalost, ja kao autor ne mogu govoriti u ime čitatelja, tj. ne mogu znati kako se oni u tome snalaze. Istina jest da me njihov stav ne zanima, i tu moram biti vrlo konkretan. Naime, postoje knjige za čitanje i knjige za pisanje. Čitatelji čitaju knjige za čitanje. Autori, istinski pisci, pišu knjige za pisanje. Ukoliko je riječ o istinskim autorima i o istinskim čitateljima, oni žive u dva odvojena, različita svijeta, maksimalno uvažavajući jedni druge.

No, postoje i autori koji ne pišu knjige za pisanje, već pišu knjige za čitanje. Oni su ti koji unose u tu jednostavnu podjelu nesporazum, čineći smisao pisanja nerazumljivim. Ali, pisanju nije cilj čitanje. Pisanje i čitanje su dva potpuno različita svijeta.

Koji bi onda bio smisao i cilj pisanja, ako nije čitanje?

– U tom je pitanju zamka, naime, takvim se postavljanjem pitanja sugerira da je pisanje samo zapis govora, ili da je jezik samo zapis misli, a jezik pak ništa drugo nego medij kojim se prenosi misao… Pismo bi onda bilo nekakvo očuvanje nečijeg mišljenja, skladištenje… To su strukturalistička stajališta koja su odveć jednostavna, zanemaruju samu bit pisma, pisma u odnosu na govor. Ali pisanje se događa tijekom samog pisanja, ne kada čitamo ono napisano. Ako do kraja zaoštrimo tezu, smisao pisanja je samo pisanje. Stvoriti teren i naći opravdanje za ponovni početak pisanja. A to, ako smo iskreni, nije lako.

Može li navesti primjer knjige za čitanje i knjige za pisanje?

– Baretićev »Osmi povjerenik« je knjiga za čitanje, pjesme Delimira Rešickog su knjige za pisanje, jer može ih napisati samo on. Čegecova posljednja zbirka također je knjiga za pisanje, jer očito je da je nije mogao napisati nitko drugi. Moj dobri kolega i prijatelj Ferić napisao je sjajnu knjigu za čitanje. Tekstovi Thomasa Bernharda su većinom knjige za pisanje. »Midland na Stilfsu«, na primjer.

Knjigom »Pisa. Povratak« zatvorili ste jedan krug, započet »Cestom«, koja nosi podnaslov Ostajanje, nastavljen »Smetlarom: Nestajanjem«, a u romanu »Pisa. Povratak« na neki način vratili ste se na mjesto s kojega ste se otputili na »putovanje«. Zbog čega ste krenuli na taj »put« i što ste na njemu htjeli pronaći, odnosno što Vam je on donio?

– Podnaslov »nestajanje« upućuje na nestajanje u priči, jer »Smetlar« ima vrlo jasnu, čak krimi priču. Ostajanje upućuje na još uvijek nastojanje na priči, i to na taj način da se priče u beskonačnost umnožavaju (što je karakteristika »Ceste«), dok se pod povratkom misli na povratak istinskom autoru, koji ne dopušta život priči. Dakle, povratak autora samome sebi.

Zbog čega istinski autor ne dopušta život priči?

– Jednostavno, jer gubi poziciju autora. Priča sili na ispisivanje nje same, onakvom kakva ona hoće biti. To je isto kao Picassovi portreti. On ne dopušta da lik koji crta (žena na primjer) nalikuje samoj sebi. On iscrtava svoju moć, jer on je slikar, umjetnik, on nije zrcalo. Autor ne može dopustiti prirodi, priči ili nečemu sličomu da se izbori za svoj izgled. To proturiječi smislu autorstva.

U »Pisi« postavljate jednu zanimljivu tezu, da je simetrija temeljni princip svega oko nas, kao i ljudske, međusobne agresije? Možete li to, molim Vas, pojasniti?

– Jednostavno, kao što se čini da je gravitacija princip koji obuhvaća sve, meni se čini da je simetrija ono čime sve odiše. I ako hoćemo promjene, moramo ukazati na tu vladavinu simetrije koja prožima i moral (dobro i zlo su simetrični) i fiziku (gravitacija je tako očito simetrična), matematika je bolesno simetrična, život i smrt… na čemu se temelji većina ljudskoga, uglavnom strašna je ta vladavina simetrije. Sve se hoće uravnotežiti na onoj ogledalnoj liniji simetrije. Zalazak sunca je simetričan. Sve je simetrično.

U svojim knjigama uglavnom zanemarujete psihološko portretiranje likova, odnosno ono Vam je manje bitno od, primjerice, diskurzivne kombinatorike, poigravanja žanrovima ili pak seksualno-erotskih motiva.

– Ja ne pišem biografije. Kada bih htio napisati biografiju, onda bih morao portretirati lik. I psihološki. Meni likovi služe u cilju pisanja, tj. ja pišem, ne opisujem. Bila bi grozna laž opisati nekakav karakteran lik koji ima svoje ja, nekakav cilj, svoje životne ideale, bilo što… kada oni nisu nitko i ništa. Oni mogu biti Branko, Stipe, potom im mogu promijeniti ime u Vesna, jer zašto moj lik ne bi bio tijekom pola romana muško, potom žensko…

Poigravanje žanrovima je u cilju pisanja svakako primjerenije nego poigravanje karakterom likova. Što se tiče seksualno-erotskih motiva, oni su samo nekakva pauza, nekakav odmor od onoga bitnoga. Recimo, Dostojevski na dvije stranice opisuje stolicu. To je uzimanje daha, odmor. Ja opisujem seksualni čin. I to je uzimanje daha. (Jasno, time se ne uspoređujem s Dostojevskim, samo s pozicijom autora.)

Htjeli ste postati pilot, ali je otkriveno da ne raspoznajete neke boje. I glavni lik »Bijelog klauna« također je daltonist. Koliko tu ima biografskih elemenata?

– Istina je da sam daltonist, i to onaj koji ne razlikuje nijanse zelene i plave. Dakle, vidim zeleno, vidim plavo, vidim i sve ostale boje, ali kada su nijanse bliske – ne razlikujem ih. No, nema veze. Bijeli klaun utemeljen je na iskustvu rada s djecom oštećena sluha u Centru Suvag i na osnovi iskustva Verbotonalne metode profesora Guberine.

Imao sam zadovoljstvo zajedno s nekim istaknutim zagovornicima te teorije, kao što je to dr. Pansini, razmatrati razne mogućnosti te teorije na razumijevanje govora i jezika, te sam shvatio da jezik nije sredstvo komunikacije među ljudima, već da jezik sadrži iskustvo svijeta kakvim ga doživljavaju ljudi. Zbog toga učiti djecu oštećena sluha govoru ne znači učiti ih jednom sistemu znakova, već to znači učiti ih našem razumijevanju svijeta. Eto, na tim je principima nastao »Bijeli klaun«.

Godi li Vam usporedba »Bijelog klauna« s »Malim princom«?

– Da.

Pisac ste postali slučajno, a jedrenje nije bila Vaša strast od djetinjstva. Danas ste pak prepoznatljivi upravo po to dvoje – pisanju i jedrenju.

– Ne znam da li sam pisac postao slučajno. Otišao sam slučajno studirati u Zagreb, ali to je već neka druga priča… Počeo sam pisati kada sam shvatio da znanstveni jezik nije adekvatan ili dovoljan za tumačenje problema kojim sam se bavio kao asistent na Filozofskom fakultetu. Počeo sam se služiti nekom formom eseja, a nakon toga nije prošlo dugo da sam počeo upotrebljavati književni stil za iznošenje mišljenja o teorijskom pitanju.

Živite i radite u Vodicama. Osjećate li udaljenost od Zagreba, kao nekoga središta kulturnoga života u nas, kao nedostatak ili je život u manjoj sredini za Vas prednost, za pisanje, življenje…

– Zagreb je od Vodica udaljen tri sata autoputom. Osjećam se kao da živim na lijepoj periferiji Zagreba. Radim u Zagrebu, a živim u Vodicama.

Nakon što ste prije gotovo deset godina isključeni iz Hrvatskoga jedriličarskog saveza zbog događaja kada ste nestali za vrijeme regate »Sv. Nikola« za samce, bavite li se još uvijek profesionalno jedrenjem?

– Bio je prijedlog da me se isključi iz Saveza, ali se to nije dogodilo. Profesionalnim jedrenjem se još uvijek bavim. Ali ne više tako intenzivno kao prije jer sam star.

I u Vašem najnovijem romanu pojavljuje se temeljni motiv Vašega pisanja, more. Zanimljiv je Vaš odnos prema njemu, premda je more Vaša velika ljubav, imate i prilično kritičan odnos prema njemu. O oceanu pak, nasuprot tomu, imate »bolje mišljenje«.

– Držim da je moj odnos prema moru i oceanu potpuno jednak: oboje su samo nezainteresirana slana voda. Nezainteresirana za nas, ljude. Niti nas mrze, niti nas napadaju niti nas žele potopiti. Valovi jednostavno nekamo idu, a ni jedan od njh ne namjerava nešto nažao učiniti mornarima. Ali, može se reći da ocean cijenim nešto više nego more, jer je jednostavno – veći. Ali ništa bitno.

Vaš junak na kraju knjige podsjeća me na glavnoga junaka filma »Veliko plavetnilo« Jacquesa, koji, bez obzira na ljubav koja ga veže uz ovaj svijet, također ne može odoljeti opasnom zovu morskih dubina.

– Drago mi je.

IZVOR: VJESNIK.hr, 31.1.2012.

Knjigu kupite putem web knjižare: www.uzitakitekst.com